Osnovna škola Ksavera Šandora Đalskog Donja Zelina

MOJA MAČKA

  Jednog lijepog dana moj se tata vraćao s posla i donio mi je poklon. Bio je lijepo zamotan, s puno mašna, mirisan, cvjetovima ukrašen. Kad sam ga otvorila, vrlo sam se iznenadila. Dar je bio neuobičajen jer to nisam očekivala, ni u snu ne bih sanjala. Ugledala sam malu mačkicu s dugim šiljastim ušima kako spava na laticama cvijeća. Ubrzo se probudila i pogledala me plavim, svjetlucavim očima. Mijau, bilo je prvo što se čulo, njen tihi umiljati glasić. Stavila sam joj crvenu mašnu. Svaki dam sam se igrala s njom, a nakon nekog vremena mi je dosadilo pa sam se igrala s psom. Mačkica je kasnije uginula od samoće, a ja sam plakala.

Melanija Kavić, 6.b

POVIJEST MOJIH KUĆNIH LJUBIMACA

  Kao četverogodišnja djevojčica dobila sam psa, mješanca lesija i njemačkog ovčara. Nazvala sam ga Bobi. Jako sam ga voljela. Bio je vrlo razigran i poslušan. Rastao je sa mnom, a nakon  nekoliko mjeseci bio je veći od mene, no ja sam ga kasnije sustigla.

  Kad sam bila petogodišnja djevojčica, susjeda mi je darovala tigrastog mačića Mikija. Neobično je bilo što su se pas i mačka odlično slagali, čak su bili i najbolji prijatelji. Za četiri godine Miki je uginuo od upale  pluća, a Bobi je ostao sam. Kako sam bila jako tužna, nitko me nije mogao utješiti. Pomogao mi je prijatelj iz razreda. Njegova se mačka Mimi okotila pa je dobila šest prekrasnih mačića. Poslije škole išla sam ih vidjeti. Bili su u staji, u kartonskoj kutiji, jako sitni i plahi. Ugledavši sivo bijelu mačkicu, podigla sam je i rekla: „Ti si moj kućni ljubimac i zvat ćeš se Tiha.“ Tako je i bilo, ali Bobiju je trebalo vremena da se privikne na mačku što mu je na kraju uspjelo. Prava tragedija dogodila se tri godine kasnije. Bobi je uginuo zbog trovanja. Pokopali smo ga na mekoti kraj moje kuće. Dugo sam tugovala za njim. Nijedan pas nije mogao zamijeniti Bobija. Prijateljičina se kuja okotila te je ona odlučila dati nam jednog malog psića. Brat, sestra i ja otišli smo ih vidjeti. Odabrali smo crno bijelog čupavog psića kojem je trebalo biti ime Bubi. No, opet se dogodila nesreća. Dvomjesečni Bubi uspio je neprimjetno istrčati iz staje i ostati cijelu noć vani na hladnoći. Ujutro je uginuo od upale pluća. U ta dva mjeseca sam ga zavoljela i bilo mi je jako žao što sam ga izgubila. Opet sam krenula u potragu za psom. Onda se tatinom prijatelju okotila kujica Astra pa je maleni crni terijer postao naš. Tiha je triput imala potomke, a ostali su crni mačak Miki i crna mačkica Kika. Sada imam tri mačke, a dobit ću i psa.

Iva Kavić, 6.b