Osnovna škola Ksavera Šandora Đalskog Donja Zelina

   Probudio sam se u cik zore, sav uzbuđen, spremio se i krenuo. Zašto tako rano? Kamo sam krenuo? Zanima vas? Evo, ispričat ću vam.  

   Prošlog utorka probudio sam se prije susjedovih kokoši i krenuo u školu. Ušao sam u školu i ugledao neke od prijatelja, profesorice hrvatskog jezika te nekoliko vreća punih raznih kostima i rekvizita. Pričali smo o svemu sve dok nas nije  prekinuo vozač autobusa. Rekao je da moramo krenuti na put. Krenuli smo u Ivanić-Grad u OŠ Đure Deželića. Na samom ulazu u školu primijetio sam razliku između svoje škole i Deželićeve. Bila je veća, prostranija, u tonovima tmurnih boja i pomalo čudnog mirisa, ali svidjela mi se. Na ulasku nas je srdačno dočekala ravnateljice škole i uputila nas do kuhinje. Tamo smo doručkovali i ponovno smo morali van. Krenuli smo do Pučkog otvorenog učilišta gdje su nas, kao i ostale učenike drugih škola, strpali  u jednu prostoriju s pozornicom. Svi smo znali da je došlo vrijeme za početak.

   Započeo je program smotre Lidrano zbog kojeg smo se svi koji smo prošli na županijsku razinu okupili u Ivanić- Gradu. Poslušali smo govore ravnateljice i svih važnih ljudi Grada, govore koji su bili začuđujuće kratki i jasni. Nakon govora vidjeli smo što su učenici osnovnih škola iz cijele županije pripremili u kategoriji dramsko-scenskog  izraza. U toj kategoriji natjecali su se i učenici naše škole. Nažalost, odličan monolog učenice Monike Zmiše, kazivanje poezije Lucije Posavec i fantastičan igrokaz Jankićevi jadi koji su izveli učenici naše škole nisu predloženi za državnu razinu. Dramski program trajao je 5 sati. Bilo je odličnih i šaljivih izvedbi, ali i onih ... manje dobrih.

   Ručali smo nakon završetka dramskog programa. Nakon ručka održani su okrugli stolovi za literarne i novinarske radove, te radijske emisije i drame. Strepio sam zbog odluke zajedno s još dvoje učenika naše škole. Nažalost samo je jedno od nas troje predloženo za višu razinu. Pogađate? Učenik Dominik Fruk zaradio je velike pohvale za radiodramu koju je snimio zajedno sa svojom mentoricom prof. Irenom Skopljak Barić, dok smo Chiara Arbau i ja čekali rezultate ocjenjivačkog suda literarne kategorije. Ušli smo u prostoriju, sjeli pokraj ostalih učenika i njihovih mentora. Bili smo lagano prestrašeni i napeti. Sjedili smo i slušali kako prozivaju tuđe radove. Naših imena na početku nije bilo na listi, ali onda ...onda ustajemo, moja mentorica (profa iz hrvatskog) i ja. Prozvali su me, nisam vjerovao, čuo sam pljesak i čestitku profesorice Diane Brcković. Prvih 10 minuta nisam znao što se zaista dogodilo sve dok nismo izašli iz prostorije. Niti učenik s radiodramom niti učenica iz moje kategorije nisu predloženi za državnu razinu. Bilo mi je žao zbog njih, ali veselje zbog pohvale moga rada bilo je jače od žaljenja. Članovi komisije nisu komentirali radove, ali oni koje je zanimalo, mogli su ostati i poslušati njihovo mišljenje. Otišao sam do ostalih iz škole dok smo čekali završnu objavu svih koji su predloženi. Nama predloženima uručene su knjige o povijesti Ivanić- Grada i škole onog  Deželića. Još uvijek ne znam tko je on, ali mi se svidjelo to što zbog njega imam šanse proći  na višu razinu.

Ivan Kramarić, 8. n