Zahvalite onome tko vam je pružio ruku pomoći, nazvao i poslao poruku kad vam je bilo najpotrebnije.

Zahvalite onom koji vas je izvukao iz kuće, pozvao na kavu, izmamio osmijeh na lice kad je sve postalo sivo.

Ne zaboravite zahvaliti svima koji vas slušaju kad se trebate osloboditi svih svojih tuga, koji su vas čvrsto prigrlili svom srcu kad vam je trebao netko da ublažite bol.

Zahvalite onima koji vas tješe, motiviraju, podržavaju i sprečavaju da ne padnete.

Zahvalite onome koji je ostao kad su svi ostali otišli jer na svijetu nećete naći ništa što vrijedi toliko i košta toliko malo koliko ljudska dobrota i dobro srce...

Ako je Bog ušao u tijesak patnje, užasa i masakriranja, ako je bio prognan i raspet, onda sva naša razapinjanja, progonstva, bolesti, smrti, užasavanja, preziri, izrugivanja i ponižavanja imaju smisla i doživjet će pobjedu. S nama je Bog. Kad god ulaziš u neku patnju, bolest, strah, tjeskobu, znaj da su to vrata iza kojih nalaziš Isusa Krista. Tvoja patnja tako postaje susret sa živim Bogom. Veliki petak je potvrda da se isplati živjeti za čovjeka, biti čovjek za druge, stajati uz Boga za čovjeka. (T. I.)

Protekla godina za nama bila je sve samo ne tipična u nizu. Bila je prije svega čudna, neobična, nezamisliva, ali i ključna. Ključna za sve segmente života koji nas okružuje. Nitko od nas nije mogao ni zamisliti da nam jedan od najvećih Božjih darova netko može kontrolirati, određivati, pa i u krajnjim slučajevima, ukinuti. Slobodu.
No koliko god nam sloboda fizički bila sputana, okrenula nas je drugim oblicima slobode. Slobodi uma, izražavanja, kreativnosti... Došli smo do zaključka da kada se zatvore vrata, uvijek ostaje odškrinut prozor. Prozor u beskraj mogućnosti kako i dalje „normalno“ funkcionirati. Prikovala nas je i uz domove. Kao da nas silom želi vratiti k onima od kojih i potječemo, da konačno i njih uključimo u svoju svakodnevicu. Otkrijemo njihovu vrijednost. Paradoksalno. Zar ne?
Živimo brzo, to je činjenica. Toliko brzo da tempo i konstantno ubrzanje života ne možemo ni pratiti….a onda te drugi, drugo uspori. Na način na koji nisi mogao ni u snovima sanjati.Što tada čovjeku preostaje? Prilagoditi se? Zamisliti se? To je sada nešto što vrijedi za svakog od nas ponaosob. No jedno nam je svima isto. Želimo biti sretni. Barem kao i prije, jer smo shvatili da nas sitnice, kao što je ispijanje kave na terasi kafića obasjanog suncem čini sretnima. Da je druženje u školi i fizički susret s prijateljem, kolegom, ona komunikacija koju želimo.
Često pitanje bilo je „Želi li nam na ovaj način i Bog nešto poručiti?“. Pa… ako smo Mu se spremni otvoriti i osluhnuti, odgovori se već sami nameću, sugeriraju. Sve ono što smo do jučer uzimali zdravo za gotovo, postaje sada naša najveća vrijednost. Zavirili smo svi u nutrinu naše duše i otkrili što nam je u životu važno. Sigurna sam da kod nikoga od nas to nema opipljive vrijednosti. Dok ima, neprocjenjivu. Što s druge strane Bog želi od nas? Pa i taj se odgovor sugerira sam od sebe. Učinimo ono što je i Krist učinio. Postanimo čovjekom. Prema Bogu, sebi i drugima.
SRETAN USKRS!

Hvala ti Isuse za most koji se upravo danas gradi između Boga i nas, Tebe i nas. Između zemaljskog života i života u vječnosti. S tom nadom iščekujmo sutrašnji, ali i konačni dan slave uskrsnuća Gospodinova.

Šutnja!! Samo potreseni i bez riječi možemo slaviti tajnu našeg otkupljenja. Šutnja nas priprema za slušanje riječi proroka Izaije: "A on je naše bolesti ponio naše je boli na se uzeo, njegove nas rane iscijeliše." (Iz 53,4-5) Izrugivanje i prijezir koje je Isus doživio, Njegove slabosti i Njegov pad, napuštenost i očaj, sve su to Njegove rane, ali istodobno i naše. No to su istodobno i rane kojima smo mi izliječeni.

U muci Kristovoj svijet je  prikazan kao svijet pun poruge, zluradosti i izdaje. On je naše rane i rane ovoga svijeta uzdigao na križ i izbrisao sa svijeta. Kroz nijemo klečanje suosjećamo, a  klanjanjem pred križem, očituje se najsnažnija Božja ljubav. Isus na križu širi ruke - u ljubavi koja otpušta i oslobađa. Oslobađanje kroz bezbroj malih koraka jest zadaća čitavog našeg života - kao pristanak na naše vlastito umiranje, veliko posljednje oslobođenje. U širenju ruku vidimo ljubav, koja se predaje kako bi drugi živjeli, koja se daruje kako bi drugi procvali, koja se zalaže za druge, da bi njihov život uspio. Svojim probo-denim rukama Isus iskazuje kako se bespomoćno izlaže zlobi i uvredama ovoga svijeta. No On se uzda u to da i u toj nemoći svojom ljubavlju može pobijediti zlobu svijeta.

Kada izgovori svoje posljednje riječi "Dovršeno je", On time želi reći da je ljubav u svojoj nemoći snažnija od svake sile i vlasti Probodeno srce pokazuje da nema ljubavi bez boli. Kad smo privrženi ljudima postajemo ranjivi, povrede i razočaranja nas pogađaju sve do usred srca. No ljubav, koja uspijeva voljeti čak i neprijatelja, upravo je u svojoj ranjivosti i nemoći jača od sve mržnje ovoga svijeta. Ako možemo ljubiti svoje neprijatelje oni nas doduše mogu raniti, ali više nas ne mogu pobijediti. Križ je za nas međutim i simbol spasa, jer je on znak postajanja samim sobom. Svaki čovjek na putu do cjelovitosti osjeća da taj put znači nošenje križa. Dolazimo u iskušenje da pobjegnemo od patnje. No tek kroz nošenje tog križa, kroz prihvaćanja suprotnosti u nama možemo pobijediti patnju; ritual klanjanja pred križem može pomoći i nama samima da se oslobodimo i prepustimo Bogu kako bi On izliječio naše rane.

Kroz proslavu Velikog četvrtka prate nas tri aspekta: Prizor pranja nogu obilježio je Isusov život te što je On želio prenijeti apostolima pri posljednjoj večeri.

Isus kleči, kako bi nas ljude dotakao na našim ranjivim mjestima i kako bi nam učinio dobro - dotiče naše noge, koje su od zemljane prašine postale prljave i neugledne, izbodene trnjem krivnje i krhotinama zloće.

U Isusu, koji se saginje, saginje se i Bog sam kako bi nas očistio.

Onaj tko može dopustiti da se takva ljubav duboko usadi u njegovo srce osjeća poticaj da tu ljubav širi i dalje.

Zajedničko blagovanje Židovima je predstavljalo prihvaćanje drugoga, sjedinjenje s njime… Ako s nekim blagujem, jedem isti kruh i pijem iz iste čaše, onda ne mogu imati ništa protiv njega.

Isus se služi tom simbolikom i odlazi s njom korak dalje, na način da sam sebe daje kroz kruh i vino.

Kao što kruh postaje jedno s onim tko ga blaguje i kao što vino posve prožima onoga tko ga pije, tako se Isus sjedinjuje s nama u Euharistiji.

Kroz posljednju večeru na poseban način slavimo i ostavštinu Njegove ljubavi. Još jednom uviđamo što je Isus činio tijekom cijelog svog života - podizao ljude, ulijevao im hrabrost, liječio im rane i pokazivao im njihovu nepovredivu čast, pozvao ih natrag u život, onako kako je to Bog za njih zamislio; kroz prispodobe se dohvatio životnih iskustava ljudi i pripovijedao im o Bogu tako da su im se oči otvorile.

U svakoj Euharistiji možemo iznova spoznati taj trag ljubavi.

No Kristova ljubav istodobno predstavlja i poziv da svjesno živimo i razmislimo o tome, koje znakove naše ljubavi i mi možemo ostaviti drugima.

Treći aspekt Velikog četvrtka dolazi do izražaja na Maslinskoj gori.

Bog zahtijeva od Isusa smrt na križu. Usprkos svom strahu i muci Isus se ipak prepušta Božjoj volji.

Prihvaćanje ovdje znači reći Da onome što Bog od nas traži, pomiriti se s vlastitom sudbinom.

Crkva nas na Veliki četvrtak poziva da probdijemo noć s Isusom kako ne bismo podlegli iskušenjima moći i zasljepljenja, već kako bismo se poput Njega odlučili na prihvaćanje Božje volje i time na istinsku nutarnju slobodu.

No u toj borbi ne moramo biti junaci. Poput Isusa, i mi smijemo osjećati strah i usamljenost.

U pogledu na Isusa možemo prihvatiti našu vlastitu usamljenost i strah, čak i onu posljednju usamljenost, u kojoj nas više ne može pratiti nijedan čovjek, ali u kojoj sam Isus već čeka na nas.

Priča je to o pobjedi laži nad istinom, pobjedi nepravde nad pravdom, pobjedi zla nad dobrom... Isus je lažno optužen za zločine koje nije počinio, i nepravedno osuđen na smrt koju nije zaslužio. Njegov učenik ga je izdao, mnogi njegovi vjerni pratitelji napustili, a čovjek kojega je odlučio postaviti „na čelo“ Crkve, ovdje mislimo na sv. Petra, olako ga je zatajio i to ni manje ni više nego triput! Kada nas netko koga volimo prevari, iznevjeri jednom, previše je, ali triput... Ljudi koje je Isus toliko volio i kojima je služio sada zahtijevaju njegovo raspeće i odlučuju se da se kriminalac Baraba pusti na slobodu, a Isusa tjeraju u smrt. To je priča o izdaji i laži, nepoštenju i zlobi, nevjeri i opakom nasilju usmjerenom protiv ljubavi. Sve to dolazi u misli, kada zamišljamo Isusa bičevanog, popljuvanog i ismijanog, trnjem okrunjenog. Pribijen je na križ na kojem je osramoćen i umro. Kada bi ovo bio kraj priče, ova priča bila bi ogromna tragedija. No Bog najveću tragediju u povijesti čovječanstva pretvara u najveću pobjedu. U pobjedu nad pobjedama! Pobjedu kojoj nema ravne, niti će ikad biti! U životu možemo pokušati potisnuti istinu, optužiti je da je laž, osuditi je, mučiti je, ubiti, i zakopati u grob, ali istina će prije ili kasnije „uskrsnuti“. Zapamtimo to i nikada ne odustajmo od istine, bez obzira u kakvoj se situaciji nalazili. Isto je i s pravdom, i s poštenjem... Smrt u ovom izvještaju nije kraj. Ona je samo kraj jednog poglavlja, no postoji još nekoliko poglavlja. I u njima ćemo Isusa vidjeti proslavljenog, vidjet ćemo ga kako ustaje iz groba u slavi i veličanstvu. On je opravdan, a njegovi neprijatelji su osramoćeni i zbunjeni. Isus dolazi do slave koja mu od početka pripada.

Postoje neka djeca. Ona se rode, znaš, sa malo drugačijim kromosomima. Zapravo, samo s jednim. Dvaestprvim. Ništa posebno. Jedan manje - više. 

Ali pazi, nemaju oni zato manje, kako kažu neki. Više imaju. Dobiju dobrotu, kakvu ja ne nosim u svojim prsima. Dobiju iskrenost, kakvu ja ne poznajem u svojoj glavi. Nose ogromnu ljubav. Osjećajnost. Predivnost.

I znaš što? Nisu oni drugačiji. Mi smo. Jer ne kužimo život. Jer smo svojom glupošću blokirani. Jer ne gledamo srcem, nego rangiramo prema kojekavim normama. Mi smo, kad ti kažem. Mi smo zakinuti. A oni? Oni su čisti blagoslov. (I.K.)

Svjedočanstvo...

U prosincu 2011. godine iščekivali smo rođenje naše druge kćerkice. Mislili smo da smo spremni. Mislili smo da znamo što nas čeka…

Svaki ultrazvučni pregled bio je u redu. Osim što bi nam povremeno rekli: “Čini nam se nešto manja nego što je to uobičajeno”, sve drugo se činilo posve normalnim.

Ušetali smo tog dana u bolnicu (iskreno govoreći, utrčali smo, ali to je druga priča). Dok je moj muž još bio na parkingu, četiri minute kasnije dobili smo svoju djevojčicu.

Bila je sićušna, imala je mali prćasti nos i vidljivo bademaste oči.

Sjećam se kako joj se moja obitelj divila. Dodavali su je jedno drugomu.

“Izgleda mi kao da ima Downov sindrom”, rekla sam sestri, a ona me samo značajno pogledala. Tada sam znala. “Ima neka obilježja, ali popričat ću s vama kada drugi odu.”

Nije se trebalo ništa više reći. Dio mene je umro u tom trenutku. Bila sam očajna. Pričala je s mojim mužem i sa mnom. Nas oboje smo plakali. Znali smo.

Liječnik je inzistirao na dodatnim krvnim pretragama kako bi bili sigurni. To su bila još dva tjedna čekanja. Dva tjedna mojih muka i traženja odgovora na internetu.

Dva tjedna plakanja. Dva tjedna molitava i dva tjedna cjenkanja s Bogom.

Ljudi su govorili ljubazne fraze. Pokušavali su pomoći.

Bog ti nikada neće dati više nego što možeš podnijeti.

Takvu djecu dobivaju samo posebni ljudi.

Ljudi koji imaju Downov sindrom su tako sretni.

Jedna sestra je rekla: “Tako ste blagoslovljeni. Nosite ju doma i volite ju.”

Da ju je milijun suza moglo promijeniti, sigurna sam kako bi se to tada dogodilo.

Svake godine kako se njezin rođendan približava, postanem emotivna. Teško mi se i prisjećati kako sam uzrujana bila na dan njezina rođenja. Da sam tada samo znala…

Onog dana kada se rodila nitko mi nije rekao za hihotanje, zagrljaje i ljepotu koju ću dobiti. Nitko mi nije rekao kako će ona promijeniti moju kompletnu obitelj. Nitko mi nije rekao kako će ona smekšati srca onih najtvrđih ljudi koje sam znala.

Nitko mi nije rekao kako će ona biti sunce mog života. Nitko mi nije rekao kako će baš ona biti moja najveća učiteljica.

Nisam poznavala nikoga s Downovim sindromom. Sve što sam znala je bio strah. Stereotipi.

Kada bih se danas mogla vratiti četiri godine unatrag, sebe bih, tada mlađu i trudnu, u tom trenutku utješila poradi onoga što slijedi. Naravno da postoje strahovi i brige, no blagoslov daleko više nadmašuje sve teškoće.

Ona je promijenila čitavu zajednicu sa svojim osmijehom. Svjedočila sam tolikim promjenama drugih ljudi u njezinoj prisutnosti. Ona izvuče najbolje iz svake osobe koju upozna.

Naš strah, očaj ili cjelokupna promjena koja je nastala zbog njezine dijagnoze, nisu nas zaustavili da još više rastemo.

Neki od mojih najtežih životnih trenutaka izrodili su upravo najveće blagoslove. Zahvalna sam za tu djevojčicu koja je preokrenula moj svijet. Zahvalna sam za taj očajni dan koji je zbližio moju obitelj.

Zahvalna sam jer sam naučila toliko toga o onome što je bitno.(S.M.)

Nemoj zato dopustiti nekome da ti zamagli oči nekim sitnim poklonom, buketom cvijeća, nekom bombonijerom ili nečim sličnim samo ovaj dan. Imaj hrabrosti svakoga dana tražiti da se cijeni tvoja vrijednost, da se poštuje tvoje dostojanstvo, da se drži do tvoga mišljenja, da se ne podcjenjuju tvoji osjećaji, da se vjeruje tvojoj intuiciji.

Imaj petlje na sebe gledati kao jedinstvenu osobu koja je drugačija od drugih i koja se ne može i ne treba ukalupiti tamo gdje je drugi žele staviti. Tražeći da budeš poštovana pokazat ćeš da vjeruješ u sebe i u ono što nosiš u sebi, te nećeš svakome dopuštati da gazi tvoju vrijednost onako kako mu se prohtije i kako odgovara njegovim interesima. Ne boj se pokazati drugima granice dokle smiju ići, to je najbolji put da naučiš druge da drže do tebe onoliko koliko ti sama držiš do sebe.

Neka te ovaj dan podsjeti na vrijednost koju uvijek nosiš u sebi. Ako si i prošla različite povrede i poniženja to ne znači da se tvoja vrijednost smanjila, ne znači da onda i drugi mogu nastaviti ići istim putem kojim su prije njih išli neki ljudi koji nisu imali duše. Imaj uvijek snage da se odupreš tom iskušenju da ideš linijom manjeg otpora, stranputicom kojim idu i drugi samo zato što se bojiš da ne ostaneš sama i da ne budeš imala podršku na svome putu.

Uvijek ćeš imati nekoga na svome putu tko će te cijeniti i držati kao kap vode na dlanu, ali prvo se tako nauči odnositi prema sebi. Nauči pristupati drugima sa svim srcem ne bojeći se da će ga netko zloupotrijebiti. To što učine ostaje njima a ti se uspravi i kreni naprijed. Tebi na kraju ostaje saznanje da si kroz život živjela punim plućima, da si voljela svom dušom i da si iza sebe ostavila trag koji ništa nadomjestiti i zamijeniti ne može.

Vjerujem da sve počinje od tebe i mene. Vjerujem da ti i ja možemo izgraditi ovaj svijet boljim. Ako ti i ja, dragi moj i draga moja, već sutra sebi kažemo da ćemo taj dan biti dobri, da ćemo taj dan oprostiti, da ćemo taj dan učiniti neko dobro i ako - ti i ja tako budemo živjeli - koliko li će ovaj svijet biti boljim taj jedan dan...

A što ako odlučimo i neki drugi dan biti takvi? Što ako odlučimo da ti dani postanu tjedni? A tjedni mjeseci? Ja stvarno vjerujem - da je moguće. I da imamo veliku odgovornost i priliku. 

Mijenjati sebe i tako svijet oko sebe - s ljubavlju. Tvoje danas je samo u - tvojim rukama. Ono jučer - je ostalo izvan dometa. Ali, ako danas odlučiš biti "svijetleće srce" - vjeruj mi. Ništa više neće biti isto .️ Neka te uznemiruju jezici onih koji su odustali davno od svojih snova pa pravdaju vlastite predaje. Ti i ja, zar ne, dragi moj i draga moja - nismo od onih koji odustaju od snova. 

Ako prođete ulicama i pozornije pogledate u nutrinu - vidjet ćete - sve nas je više. Sa srcima  .

️

"Obrati se čovječe, dok još imaš vremena!”

Čega se odreći u korizmi?

Odreci se pesimizma... Postani optimist.

Odreci se osuđivanja... Pokušaj razumjeti.

Odreci se pretjerane brige... Vjeruj u Božju providnost.

Odreci se obeshrabrenosti... Budi onaj koji budi nadu.

Odreci se tvrdoglavosti... Znaj popustiti.

Odreci se osvećivanja... Uzvrati dobrim na zlo.

Odreci se negativnosti... Budi pozitivan.

Odreci se nestrpljenja... Budi strpljiv.

Odreci se ljutnje… Imaj više razumijevanja.

Odreci se tuge... Potrudi se biti radostan.

Odreci se ogovaranja… Kontroliraj svoj jezik.

Odreci se grijeha... Živi sveto.

Odreci se odustajanja... Budi ustrajan

Bojim se svih onih sjenki koje uvijek prolaze pored nas bez riječi i bez glasa. Bojim se onih usiljenih osmijeha koji izgledaju tako izvještačeno da se priupitaš što se iza njih doista nalazi. Bojim se one prevelike susretljivosti i uslužnosti kada samo čekaš trenutak kada će ti osoba reći nešto što će te toliko zdrmati da više nećeš znati ni za sebe, ni za ništa oko sebe.

Ne bojim se hladnog vremena, bojim se hladnih ljudi. Bojim se onih ljudi koji se uvijek prave najboljim prijateljima i govore da se na njih uvijek možeš osloniti ali kada dođe trenutak krize zbrišu glavom bez obzira. Bojim se kada ljudi postanu neprijatelji preko noći bez da se išta dogodilo a onda se pitaš kada je došlo pravo zahlađenje i što je ono što si učinio da se tako ponašaju prema tebi i na koncu shvatiš da nije do tebe.

Ne bojim se hladnog vremena, bojim se hladnih ljudi. Bojim se odnosa koji nisu pravi odnosi, već odmjeravanje snaga, traženje koristi i samo zajedničko provođenje vremena dok ne naiđe neka treća strana. Bojim se ljudi koji ulazeći u tvoj život ponašaju se kao da su ušli u neki trgovački centar i razmišljaju što mogu uzeti i čime to mogu platiti te kada vide da je trgovina gotova samo izađu i produže dalje.

Ne bojim se hladnog vremena, bojim se hladnih ljudi. Bojim se pretvaranja i istrošenih uloga u kojoj loša gluma zamjenjuje sve ono što jesmo i možemo biti. Hladno vrijeme će doći i proći ali ljudi se teško mijenjaju, teško ostavljaju svoje stare navike, a teško i prepoznaješ tko se nalazi iza maske a tko pristupa sa iskrenošću i otvorenošću. Treba vremena za sve to naučiti, a možda se do tada netko i promijeni. Kako god bilo sve će proći.(M.Ž.)

Jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća (Mt 23, 8). 

U susretu s ljudima u potrebi, Isus nudi model ponašanja koji je u potpunoj opreci s licemjerjem. Traži od nas da se zaustavimo i slušamo, uspostavimo izravan i osoban odnos s drugim, da osjetimo empatiju i suosjećanje te dopustimo da nas njihova patnja dirne do te mjere da preuzmemo na sebe brigu za njih u duhu služenja.

Kad nas snađe bolest postajemo svjesni vlastite ranjivosti i, u isti mah, osjećamo potrebu za drugim koja nam je urođena. Tada nekako jasnije osjećamo vlastitu krhkost stvorenog bića i dublje doživljavamo svoju ovisnost o Bogu. Naime, kad smo bolesni, duh i srce nam obuzmu nesigurnost, a katkad i strah pomiješan s nemirom; nalazimo se u stanju nemoći, jer naše zdravlje ne ovisi o našim sposobnostima ili našoj “zabrinutosti”.

Bolest nameće pitanje smisla, koje se u vjeri upućuje Bogu. Pitanje je to koje od nas traži da damo novo značenje i učinimo zaokret u životu i na njega možda nećemo odmah naći odgovor.

"Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe" (Job 42, 5).

Bolest uvijek ima lice, i to ne samo jedno: ona ima lice svakog bolesnika pa i onih koji se osjećaju zapostavljenima, isključenima i žrtvama društvenih nepravdi kojima im se uskraćuju njihova temeljna prava. Trenutna pandemija razotkrila je koliko su naši zdravstveni sustavi neodgovarajući, a izašli su na vidjelo i nedostatci u skrbi za bolesnike. Starije, slabe i ranjive osobe nemaju uvijek pristup zdravstvenoj skrbi i ona nije uvijek osigurana na pravičan način. To ovisi o političkim odlukama, načinu upravljanja resursima i zalaganju onih koji su na odgovornim položajima. 

Ulaganje sredstava u liječenje i njegu bolesnika prioritet je povezan s temeljnim načelom da je zdravlje primarno opće dobro. U pandemiji je, istodobno, došla do izražaja predanost i velikodušnost zdravstvenog osoblja, volontera, radnika i radnica, svećenikâ, redovnikâ i redovnicâ koji su profesionalno, požrtvovno i s osjećajem odgovornosti i ljubavi prema bližnjima pomagali, liječili, tješili i služili mnogim bolesnicima i članovima njihovih obitelji. To je tiho mnoštvo muškaraca i žena koji su odlučili ne okretati glavu na drugu stranu, nego pogledati u lice i vidati rane bolesnikâ koje su doživljavali bliskima zbog zajedničke pripadnosti ljudskoj obitelji.

Ta bliskost je, naime, dragocjeni melem koji pruža podršku i utjehu bolesnicima u njihovoj patnji. Kao kršćani, tu bliskost doživljavamo kao znak ljubavi Isusa Krista, Dobrog Samarijanca, koji je sa samilošću prilazio svakom čovjeku ranjenom grijehom. Sjedinjeni s njim djelovanjem Duha Svetoga, pozvani smo biti milosrdni poput Oca i ljubiti, na poseban način, svoju slabu, nemoćnu i trpeću braću i sestre (usp. Iv 13, 34-35). Tu bliskost doživljavamo ne samo kao pojedinci, nego i kao zajednica. 

Naime, bratska ljubav u Kristu rađa zajednicu koja može ozdravljati, koja ne napušta nikoga, koja uključuje i prihvaća prije svega najslabije.

Neka ti ovaj dan miriše na sreću. Možeš je napraviti ako hoćeš, od tvojih misli i postupaka to ovisi, ne od toga što će drugi reći i učiniti.

Uvijek imaj na umu da si ti gospodar svoga dana i možeš odlučiti u kojem će se pravcu on razvijati. Neka miriše na prilike i nadu jer štogod prošao u njemu se može još mnogo toga lijepoga dogoditi. Neka ti ovaj dan miriše na ljubav, a ne mržnju, osvetu, sukobe, srdžbu ili nešto slično.

Neka ti ovaj dan miriše na ljubaznost. Ljubaznost je privilegija onih koji su drugim ljudima naučili pristupati sa čistom dušom, onih koji ne gledaju koliko će im ta ljubaznosti donijeti koristi već koliko će iza sebe ostaviti bolji svijet. Neka te ne brinu mrki pogledi ljudi oko tebe, njihove hladne riječi i umišljene veličine, svako sam sebi stvori svijet u kojem će živjeti pa mu se na kraju vrati sve ono što je stvorio.

Neka ti ovaj dan miriše na ljubav. Ako ne naučiš voljeti sve će ti ubrzo postati ravno, i to što dobivaš i to što gubiš. Nećeš više vidjeti razliku u danima jer će ti svi dani postati isti. Ljubav nije riječ koju si čuo od majke, oca, ili neke druge drage osobe, ljubav je iskustvo koje prošao kada si tuđu sreću stavio na mjesto na koje bi stavio i svoju i kada si osjetio povrede i razočarenja zbog toga ali nisi zbog toga odustao od ljubavi.

Neka ti ovaj dan miriše na pozitivne stvari. Ako se zarobiš negativnošću nećeš više nikada znati što je to prava sreća, kako se ovaj svijet čini boljim, kako izgleda prava ljubav. U tvojim su rukama boje kojima ćeš obojati ovaj svijet, te boje su tvoji stavovi, tvoje misli, osjećaji i uvjerenja. Nemoj da te negativne osobe navuku na sivilo života da više ne možeš vjerovati u čaroliju ljepote, navuci ti njih na pozitivan život. Imaš tu moć, nemoj je prokockati.(M.Ž.)

Budi dobar čovjek.

Čak i kad ti budu govorili da se ne isplati.

Čak i kad te budu htjeli promijeniti. 

Čak i kad ti se budu rugali.

Čak i kada budu upirali prstom u tebe i mrmljali ti iza leđa.

Budi dobar čovjek.

Čak i kad posumnjaš milijun puta.

Čak i ako budeš gubio vjeru, i sumnjao u život i njegove vrijednosti.

Stisni zube i budi dobar čovjek.

Za sebe.  

Za druge.  

Za svijet koji se svako malo mijenja. 

Za mirne snove. 

Za čistu savjest.

Budi dobar čovjek.

Jednostavno, bez  nepotrebnih jauka.

Gledaju te oči i srca ... budućih generacija.

I zato... Budi dobar čovjek.

(Nepoznat autor)

Kada ljudi izgube svoju dušu i pogaze svoje dostojanstvo povrijede vas, povrijede vas i onda nijemo gledaju u vas i čekaju kako ćete reagirati, što ćete reći ili učiniti...

Povrijede vas jer su već sami mnogo puta bili povrijeđeni, jer su na krive načine pokušavali rješavati tu svoju povrijeđenost. Povrijede vas ljudi kada postanu umorni od života i kada više nemaju snage birati što će kome reći, kako će se prema kome odnositi i učine ono što im prvo dođe ne pitajući se kako je u vašoj koži.

Povrijede vas ljudi kada izgube osjećaj za onoga pokraj sebe, kada im oslabi čuvstvo za ljubav i kada im sram postane strani pojam. Povrijede vas kada više nemaju snage od sebe tražiti onu bolju verziju pa se zadovolje onim što trenutno jesu i kada im trenutni osjećaj kakav god bio postane jedino mjerilo odnosa prema drugome. Povrijede vas kada pomisle da će nekim niskim interesom promijeniti svoj život na bolje, a na koncu shvate da su samo izgubili.

Povrijede vas ljudi kada ostanu prazni izunutra i kada prestanu ulagati u sebe, povrijede vas kada više nemaju snage preuzimati odgovornost za svoj život i kad se prestanu baviti svojim snovima. Tada im samo ostaje da zabadaju nos u tuđe živote, da traže loše stvari na vama da bi opravdali sebe, te da ponižavaju druge jer su samoga sebe već dovoljno ponizili odričući se svega onoga izvrsnoga što su mogli biti.

Povrijede vas ljudi kada postanu nesretni i kada više nemaju dovoljno slobode da biraju svoje postupke. Povrijede vas kada puste u sebe previše toga umjesto da su svoj svijet čuvali samo za posebne i rijetke, čuvali se za one koji doista vrijede, a ne se prodavali za sve i svašta. Kako god bilo povrijede vas i nauče vas lekciju života, a ta je da dobro pazite koga puštate u svoj život i kome i koliko otvarate svoje srce i dušu.(M.Ž.)

"Ja, zatvorenik broj 174517, zahvaljujući Vama, mogu govoriti Nijemcima, podsjetiti ih na ono što su učinili, i kazati im: živ sam i htio bih vas razumjeti, kako bih vas mogao suditi”

Primo Levi, talijanski književnik, židovskog porijekla, koji je preživio holokaust u kojem sebi pokušava objasniti kako je njemački narod dopustio takav zločin ...

"Kako je moguće da je uništavanje miliona ljudskih bića bilo izvršeno u srcu Europe bez ičijeg znanja? Uprkos raznim mogućnostima informacija, većina Nijemaca  nije znala. Zato što, zapravo nisu željeli znati. Sigurno je istina da je državni terorizam veoma jako oružje, kojem se vrlo teško oduprijeti. Ali, isto tako je istina, da se njemački narod, kao cjelina, nije čak ni pokušao oduprijeti. U Hitlerovoj  Njemačkoj je bio raprostranjen poseban propis: oni koji su znali nisu govorili; oni koji nisu znali nisu postavljali pitanja; oni koji su pitali nisu dobijali odgovore. Na taj način, tipični njemački građanin pobijedio je i odbranio svoje neznanje, koje mu je izgledalo kao dovoljno opravdanje za svoju privrženost nacizmu. Zatvarajući usta, oči i uši, on je izgradio za sebe iluziju neznanja, kojom je negirao svoje saučesništvo u događajima koji su se odigravali ispred njegovih vrata.”

(Primo Levi)

Ne hvataj se za strahove koje drugi ubacuju u tvoj život, nemoj misliti da moraš živjeti pod staklenim zvonom da bi se zaštitio od života. Nikada nećeš otkriti koliko je lijep ovaj svijet ako neprestano živiš u mračnom društvu svojih strahova. Razmisli malo kako se to obraćaš sebi. Gledaš li sebe kao preplašenu osobu koja negira svoje snove samo zato što ne želi dirati svoje strahove. Iziđi iz tog mentaliteta žrtve. 

Ne hvataj se za opravdanja koja si čuo da koriste i drugi pa ih i ti upotrebljavaš da umanjiš svoju odgovornost. Prava je istina da će te odgovornost sustići gdje god se sakrio i što god učinio. Možda ti neki ljudi pred nosom zatvore neka vrata na koja želiš ući, ali tvoje će ti izbjegavanje odgovornosti zatvoriti sva vrata u život. Ovo je vrijeme kada možeš dokazati jesi li ili nisi čovjek samo putem jedne stvari – odgovornosti.

Ne hvataj se za mišljenja drugih, počni slušati sebe. Vrijeme je da se počneš osjećati sigurno a u tome ćeš najbolje uspjeti ako svoje središte postaviš u ono što ti misliš i osjećaš, u ono u što si ti uvjeren a ne u ono u što te uvjeravaju drugi. Nikada tvoji snovi neće zablistati ako se neprestano nalaziš kao prosjak pred vratima drugih ljudi. Nastavi tamo gdje su tvoji ideali stali, ne onamo gdje su ti drugi ljudi rekli da su tvoje granice. Imaš priliku. Iskoristi je!(M.Ž.)

Јеѕtе lі ѕvјеѕnі štо ѕе dоgаđа u ѕrсu оѕоbе nа kојu vіčеtе? Оvа роučnа рrіčа ćе vаm оtvоrіtі оčі tе vаѕ роtаknutі rаzmіѕlіtе о nаčіnu nа kојі kоmunісіrаtе ѕ drugіm lјudіmа.

Моја іmрulzіvnа nаrаv mnоgо mе је рutа dоvеlа dо tоgа dа ѕаm ѕvоје lоšе rаѕроlоžеnје rјеšаvаlа vіkаnјеm nа drugе! Каѕnіје ѕаm ѕе lоšе оѕјеćаlа і роkušаlа рорrаvіtі оdnоѕ ѕ оѕоbоm kојu ѕаm роvrіјеdіlа.

Јеdnоgа mі је dаnа рrіјаtеlј, kојі mе рrоmаtrао tіјеkоm mојеg іѕрrіčаvаnја, ѕtаvіо u rukе lіѕt ѕtаrоgа раріrа. Rеkао mі је: “Zgužvај gа!” Zаčuđеn, роѕlušаlа ѕаm і zgužvаlа раріr u lорtu.

Nа tо mі је rеkао: “Ѕаd gа іzrаvnај, dа budе оnаkаv kаkvоg ѕаm tі gа dао.” Dаkаkо dа lіѕt vіšе nіѕаm mоglа роrаvnаtі. Štо ѕаm ѕе vіšе trudіlа, tо ѕu nеrаvnіnе роѕtајаlе grublје!

Рrіјаtеlј mі tаdа rеčе: “Ѕrсе оѕоbа kоје ѕі роvrіјеdіlа је kао раріr kојі ѕі uрrаvо zgužvаlа. Оžіlјаk kојі ѕі nаčіnіlа nа ѕrсіmа tіh lјudі, tеškо је рорrаvіtі, kао і nеrаvnіnе nа tоm раріru.”

Вudіmо орrеznі nа kојі nаčіn рrіѕtuраmо s lјudіmа! Воžја rіјеč nаѕ роzіvа nа blаgоѕt і uѕrdnоѕt рrеmа ѕvіmа.

Вlаgоѕt vаšа nеkа је znаnа ѕvіm lјudіmа! (Fіlірlјаnіmа 4,5)

Ne znaš koliko je drame u životima drugih.

Ne znaš koliko je tu rana, ožiljaka, brazgotina na koje nitko ne obraća pažnju, ili koje su nekima samo razlog za podsmijeh. 

Nikada ne znaš koliko je malo ljubavi ugrijalo to unutarnje mjesto druge osobe zbog čega donosi odluke koje su ti pomalo čudne i ne možeš ih nikako razumjeti. 

Pogledaj te ljude u oči i shvatit ćeš da ti ništa nije jasno.

Nikada ne podcjenjuj bitke koje ljudi vode u sebi jer ne znaš s koliko se strahova i sumnja suočava ta osoba, koliko demona vidi oko sebe, koliko tih istih utvara ima u sebi ali ih se boji priznati. 

Ne znaš koje kazne ta osoba prolazi bilo zbog svoga načina razmišljanja, osjećanja i djelovanja bilo zbog nečijeg drugoga. 

Ne znaš koliko je ona prošla neuzvraćene ljubavi ili koliko je zbog nje stvarno pretpjela.

Ljudi ostaju u svojoj zoni komfora jer su prošli pakao u svijetu oko sebe i nakon svega toga se boje i glavu proviriti vani. 

Imaj to na umu svaki put kada za nekoga misliš reći da je kukavica ili da je vreća puna kompleksa. 

Odakle ti pravo da sudiš nečije pogreške, nečije loše izbore kada ne znaš koliko su oni proizvod neke frustracije, nezadovoljstva ili nečega trećega, samo ne rezultat hira kao što si mislio.

Pokaži razumijevanje prema drugome, to je najviše što možeš napraviti na ovom svijetu.

Tamo gdje drugi obasipaju uvredama ti pokaži blagost i nježnost. 

Skini tu kiselost s lica i nabaci jedan osmijeh kad pogledaš u drugoga, osjećat ćeš se kao otkrivač novih svjetova. 

Jednom kada shvatiš da je svaki život rezultat patnje koje je ta osoba prošla, otkrit ćeš da suosjećanje i ljubav nisu samo još jedan od pogleda na život, oni su život u cjelini.(M.Z.)

Оvа рrіčа је lеkсіја іz роnіznоѕtі. Тrеbаlі bі čеšćе оbrаćаtі роzоrnоѕt nа mаlе ѕtvаrі і nа ѕvе lјudе.

Jednoga dana profesor u najboljoj medicinskoj školi stigao ne predavanje te najavio učenicima da će im dati test iznenađenja.

Ѕvі ѕu nеgоdоvаlі, аlі nајbоlјі učеnіk јеdіnі nіје brіnuо: оѕјеćао ѕе ѕіgurnіm u ѕеbе і ѕvоје znаnје. Роglеdао је сіјеlі tеѕt і rіјеšіо gа bеz рrоblеmа, аlі оndа је ѕtіgао dо јеdnоg ріtаnја. Ріѕаlо је: “Каkо ѕе zоvе čіѕtаčіса u nаšој zgrаdі?”

Učenik se nasmijao, ovo mora da je neka šala, pomislio je. Ovo pitanje ne može nositi neke bodove, zar ne? Profesor se sigurno šali.

Znao je ženino lice koja je čistila hodnike i učionice, ali nije imao pojma koje je njezino ime. Ostavio je posljednje pitanje prazno.

Drugі kоlеgа ріtао је рrоfеѕоrа: “Роѕlјеdnје ріtаnје nе nоѕі bоdоvе, zаr nе?”. Рrоfеѕоr је mіrnо оdgоvоrіо: “Nаrаvnо dа dоnоѕі. Vіdіtе, u vаšіm kаrіјеrаmа ѕrеtаt ćеtе rаzlіčіtе lјudе. І ѕvаkа оѕоbа је bіtnа – uvіјеk. Ѕvі zаѕlužuјu рrіznаnје, ра čаk і zа оѕmіјеh kојі uрućuјеmо јеdnі drugіmа ѕvаkоdnеvnо u рrоlаzu.”

Svi do jednog su zapamtili ovu životnu lekciju. Inače, točan odgovor na pitanje bio je: Mariana.

Оvо је dіvаn роdѕјеtnіk kаkо је ѕvіmа nаmа роnеkаd роtrеbnо рrіznаnје zа rаd. Nіје ѕvаkі роѕао glаmurоzаn, аlі mnоgі lјudі nароrnо rаdе, а nаšі žіvоtі bі bіlі mnоgо kоmрlісіrаnіјі dа nеmа ѕvіh tіh lјudі kојі rаdе u “роzаdіnі”.

POŠTUJMO JEDNI DRUGE!!

Jedne noći čovjek je sanjao. Sanjao je da šeta po plaži s Gospodinom. Preko neba prikazivali su se isječci iz njegovog života. Uz svaku scenu na pijesku su se pojavljivala dva para otisaka stopala – jedan je pripadao njemu, a drugi Gospodu. Kad je zadnja scena završila, još jednom je pogledao otiske u pijesku. Uočio je da na mnogim mjestima vezanima uz njegov životni put postoji samo jedan par otisaka. Također je uočio da je to vezano uz najteže i najtužnije događaje u njegovom životu.

To ga je uznemirilo, te je upitao Gospoda: „Gospodine, rekao si: kad jednom odlučim slijediti te, zauvijek ćeš biti uz mene. Međutim, uočio sam da vezano uz nejteže trenutke mog života, samo je jedan par otisaka u pijesku. Ne razumijem kako to da si me napuštao onda kad sam te najviše trebao.“ 

Gospodin je odgovorio: „Dijete moje, volim te i nikad te ne bih napustio! U najtežim trenucima tvog života, tamo gdje vidiš samo jedan par otisaka, bio sam s tobom i nosio te.“

https://m.facebook.com/story.php?story_fbid=1572150426276822&id=232358406922704&sfnsn=mo

“Nikada ne dozvoli da sretneš nekoga, tko nakon susreta s tobom neće biti sretniji”

Ljubav nije jedan od darova, svi darovi su u ljubavi. Osobito u onoj koju primate od tih ljudi. Život je suviše kratak da bi imao ikakvih drugih planova osim ljubavi. Uči od ljudi koji umiju voljeti, uči umijeću života kojim te nikada nisu poučavali u školi. Uči od djece kako se raduje malim stvarima, uživa u sadašnjem trenutku i kako se biva sretan s onim malo što imaš.

Kada se raduješ sitnicama života ne zatvaraš oči pred teškim stvarima nego učiš kako olabaviti kruti životni pristup kojim si naučio pristupati životu i njegovim izazovima. Ne nerviraj se kada ti nešto ne pođe od ruke, ljepota života je skrenuti tada fokus na tisuće onih stvari koje su baš onakve kakve si očekivao i želio. Umjesto da se žališ na teškoće života, zahvali na dobrim stvarima koje su ti život okrenule na bolje.

Nismo mi vidjeli prave teškoće života, niti smo izbrojali mnogo poraza, mi smo navikli živjeti život bez nade, kad je teško odustati a onda se pitati zašto su se svi okomili na nas i zbog čega ovaj život nije drugačiji. A samo je malo potrebno, dopustiti d je dan zagrljaj utopi sve ono loše što se prevrće po našim glavama i osjetiti kako je lijepo pored svoga srca imati srce koje kuca istim tempom i istim nadanjima.

Vrijednost života osjetiš kad ostaneš bez ikoga i gledaš prazninu ispred sebe i lomove iza sebe. Želiš se za nešto uhvatiti a onda shvatiš da si sve već prije pustio da ode. Možeš napraviti velike stvari ako si spreman sanjati i živjeti svoje snove bez obzira koliko žuljeva tražili i znoja zbog njih prolio. Nemoj se vraćati bitkama koje si jednom izgubio jer one su samo bile uvertira za život koji doista želiš i zaslužuješ.(M.Ž.)

Jedna od najpoticajnijih scena iz Pasije mi je ona u kojoj Isus, kada mu na leđa stave križ, zagrli taj križ kao da grli neku sebi dragu osobu. Dok to čini jedan od razbojnika mu govori da je budala zbog toga što grli križ. Prihvaćanje križa je nešto što "svijet" nikada neće razumjeti kod nas kršćana i uvijek će nas smatrati ludima zbog toga. Ne zaboravimo da su u Isusovom križu "utkani" i moji i tvoji grijesi, i mi imamo odgovornost za križ koji je Isus nosio. Vjerujem da ti je težak tvoj životni križ, i meni je moj ponekad, no ne zaboravimo da križ, kako Isusov tako moj i tvoj nije kraj, on je samo put prema uskrsnuću...

Sudjelovati u njemu može apsolutno svatko. Ne moraš donirati novac, zvati telefone i slično. Obuci ružičasto. Sudjelovanje u obilježavanju Dana ružičastih majica mogu ostvariti i oni koji ne nose ružičastu majicu. Da, tako je! Što sve možeš učiniti da podržiš ovaj pokret i kažeš NE nasilju?

- nosi ružičastu majicu

- napiši kratku pjesmicu

- podijeli s nama svoju priču

- organiziraj aktivnosti u svojoj školi, radnom mjestu ili na nekom drugom mjestu

- postani volonter

- budi ljubazan i brižan

- ne budi ljut na nekoga jer biti ljut na nekoga je čisto gubljenje vremena

- prijavi nasilje

- budi hrabar i reci NE nasilju

ZADNJA SRIJEDA U VELJAČI!

Djeca su najvitalniji dio zajednice i naša zadaća, ali i dužnost da im osiguramo sigurno i bezbrižno djetinjstvo. Pridruži se i ti i reci NE! Nasilje nije cool i ti to jako dobro znaš. Ne boj se biti iznimka među vršnjacima i ustati protiv nasilja. U tebi leži snaga i hrabrosti i te dvije divne vrline tjeraju te da pošalješ samo jednu poruku – NASILJE PRESTAJE OVDJE!

Došašće je vrijeme u kojem smo pozvani bdjeti, promatrati vlastiti život, mijenjati sve ono što nije dobro i doći bliže Bogu. Također, ono je vrijeme u kojem možemo donijeti i neke odluke koje nam mogu pomoći da živimo kvalitetnijim životom. 

Odlučiti oduprijeti se vlastitoj negativnosti 

Kritizirajući, ismijavajući ili ponižavajući druge nećemo pobjeći od vlastitih pogrešaka. S njima se prvo trebamo suočiti. Pogledajte prvo „brvno u svom oku”, a tek onda „trun u oku bližnjega”. Kada to shvatimo, oduprijet ćemo se vlastitoj negativnosti. 

Odlučiti činiti dobro bez obzira na ismijavanje i poruge 

Dobro koje činimo može izazvati negativne komentare. 

Netko će reći da smo sebični, da time privlačimo pažnju, da u tome gledamo svoje skrivene interese, ali usprkos tome nikada ne odustaj od dobra koja činiš drugima. Sve su to načini na koje se kuša naša vjera. Jaki budite.

Odlučiti prihvaćati druge onakve kakvi jesu 

Teško je mijenjati i samoga sebe a kamoli tek mijenjati druge…! A koliko je ponekad onih stvari na drugima koje nas živciraju i smetaju nam. Prihvaćajmo ih takve kakve jesu, jer drugih ljudi nema. Zavolimo ih takve kakvi jesu. Štoviše, ako obratimo sami sebe već smo time mnogo učinili.

Odlučiti odbijanje ne doživjeti kao poraz 

Svi mi imamo svoje puteve, svoje potrebe i želje, i uvijek će biti onih koji će nas odbijati i zatvarati nam put prema naprijed u ostvarivanju naših ciljeva. Ali na nama je da odlučimo krenuti naprijed usprkos zaprekama, problemima i protivljenjima. U križu se jačamo, u križu je spas.

Odlučiti u teškim situacijama reći: „Budi volja tvoja"

U životu će uvijek biti lijepih, ali i teških trenutaka. Bit će dana kada se sve čini lijepo, i dana za koje bismo voljeli da nisu ni svanuli. U svakom od njih trebamo naučiti zahvaliti Bogu za ono lijepo, a u teškima reći: „Budi volja tvoja.“ Najbolja je odluka prepustiti se Božjoj volji.(M.Ž.)

Došašće je vrijeme u kojem moram shvatiti da neće uvijek biti neograničeno vremena, i da će jednom doći moj kraj, i da će taj kraj doći i prije nego što mislim.

Došašće je vrijeme u kojem moram shvatiti da je ruka neispružena drugome osuđena na propast i da dokle god mislim da nešto čuvam za sebe to ću izgubiti.

Došašće je vrijeme u kojem moram shvatiti da je lako suditi drugoga, ali da to nije moj posao. Jedini kojega trebam suditi jesam ja sam, pogledati u sebe i priznati sve one greške.

Došašće je vrijeme u kojem moram shvatiti da nije bitno kakav plan ja imam, već kakav plan Bog ima za mene. Jedino takav plan moram upoznati i primjeniti na život.

Došašće je vrijeme u kojem moram shvatiti da ne smijem dopustiti problemima da me progutaju. Moram shvatiti da se nalazim na rukama dobroga Boga koji brine za moju budućnost.

Došašće je vrijeme u kojem moram shvatiti da je život prekratak da bi ga potratio gledajući televiziju. Radije to vrijeme povući se u tišinu i razmišljati o daru života kojega dobivam od Boga.

Došašće je vrijeme u kojem moram shvatiti da nisam bezvrijedan. Ako Bog vjeruje u mene, onda i ja trebam vjerovati u sebe i sve učiniti da svoje talente stavim na raspolaganje drugima.

Došašće je vrijeme u kojem moram shvatiti da je govorenje istine moj prioritet. U kojoj god da se situaciji nađem moram shvatiti da me samo istina može osloboditi.

Došašće je vrijeme u kojem moram shvatiti da su pogreške važne lekcije za budućnost. Na njima učim i upoznajem život sa svim njegovim dobrim i lošim stranama.

Došašće je vrijeme u kojem moram shvatiti da Bog stvarno dolazi i da to nije samo jedan zimska bajka. Došašće je vrijeme u kojem mi je Bog doista blizu.(M.Ž.)

Put otvaranja novih pogleda na život. Ispravljanja što nas ograničava za iskrenu radost i okiva u okove nesigurnosti. Ove godine s obzirom na epidemiju lišeni smo svih adventskih ukrasa i popratnih novo običajnih događanja koja kao čine advent. Ogoljeni od svega čemu smo do sada pridavali važnost možemo sad jasno vidjeti što je zapravo došašće. Više ništa ne blješti. Izostalo je sve izvanjsko. Ostala je samo naša sirova životna stvarnost. Epidemijski strah, životna nesigurnost i neizvjesnost. Do sada čovječanstvo je tražilo spas u samima sebi i svoju sigurnost gradila na kriterijima moći no danas je sve drugačije. Jer danas mi vjernici blagoslovljeni smo ovim vremenom da se ponovno ne damo zavarati sjajem svijeta prolaznosti

Kaže Krist: „Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji.“(Lk 21,35) 

Do sad smo bili u snu stavljajući čovjeka kao vrhunac i kriterij svega postojećega i svega mogućega. Previše smo se uzdali u sebe i svoje mogućnosti ostavljajući Boga postranice kako kakav automat za kojim smo znali povremeno posegnuti. U prvom valu epidemije i lokdowna mislili smo drugačije no zaboravili smo brzo na vrednote koje su nam tad postale važne kad smo bili lišeni svega bezvrijednog. No brzo smo se vratili na isto. Ništa nije se dogodilo jer nije bilo srca ni volje. Nije puno trebalo čekati za povratak na staro. Ostali smo isti ako li ne i gori. Postali smo sve više svojevoljni u traženju i opravdavanju svega bježeći od istine koja nam je stajala kao ispit savjesti. Razočaranje koje je bilo i prije svih ovih događaja sad doživljava svoju kulminaciju jer smo se pouzdali samo u sebe. Svojevremeno smo dopustili da nam ljudski idoli zadovolje našu duhovnu težnju negirajući Božju ljubav. Tražeći duhovno ispunjenje posegnuli smo za para religijama koje su nas zatrovale i odvele na krivi put. Ostavljajući nas praznima i bezvoljnima. No sve je to lažno i zato toliko razočaranja toliko kriticizma i nezadovoljstva, kukanja i jadanja. Danas, u vremenu došašća nalazimo se kao tražitelji životne radosti pred izborom. Ne kucamo više na vrata koja nemaju života vjere. Već se jasno usmjerujemo prema onome koji jedini ima život. Prema onom koji je izvor svega onoga što nosimo u svojim srcima kao težnju, potrebu. Ne dajmo se više zavesti svima onima koji nas neprestano uvjeravaju u nešto što nije istina.

Oslonimo se na svoje iskustvo vjere. Iskustvo osobnog susreta s Bogom je osnova svega. To nije iskustvo koje je lako i površno već duboko iskustvo evanđelja, sakramenata i molitve. Bog ljubi grešnike ali mrzi grijeh. Ne dopustimo da opravdavajući svoj grijeh uplovimo u svijet tame koji nikamo ne vodi. 

ZA ONO ŠTO SE SADA DOGAĐA DJECA NISU KRIVA

Jer tko ljubiti zna, toga ljube. Ljube njegova nastojanja, toplinu njegove dobre ruke, njegove poglede. Oni drugi, oni čije su misli crnje od najcrnje noći, oni čiji se obrazi ne žare ljubeći i čija se riječ kida na paučinaste niti kada krenu u neuhvat, oni drugi mogu istezati svoje vratove iznad površine životnog tijeka, mogu se vješati o ramena hrabrih plivača, ali ih struja ipak vuče dalje od obale, i dublje u mrak. Ti kojima noć ne služi za zagrljaje, ti kojima mjesečina ne zatvara noći i koji truju ljepotu svojom nazočnošću, tonu i prije nego što zaplivaju.

Ako imate djecu, pogledajte ponekad u plavi satenski svod pa ako među zvjezdastim krijesnicama spazite makar jednu kojoj biste željeli biti bliže, sjetite se djece, jer čak ako vi u tome i ne uspijete, umjesto vas sve će to učiniti vaša djeca. Odgovorite na sva njihova pitanja, nađite vremena za njih, pa makar poslije morali čitati i stare novine, poljubite njihove dobre djetinje snove, učinite da njihove čudesno blistave oči vide samo dobra svitanja, vedre dane i velike zvijezde. Ne dopustite da njihovu maštu satre zlo. Zaustavite svijet, zaustavite vrijeme ako ne stignete dati djeci sve što im treba da odrastu u čistoj ljepoti, jer za ono što se sada događa nisu kriva djeca.

Kad čovjek bolje razmisli, djeca su jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Sve drugo uništeno je u nastojanju da sitni ljudski stvor bude veći od misli, od riječi, od Boga...

(Siniša Glavašević)

"Vječan k'o narod ponosno stoji..."(H.H.)

"Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima."(Mt 5,43)

Misliš da te nitko ne voli? Nisu u pravu, a ova lekcija koju je Mali princ naučio od lisice će ti otkriti i zašto. 

“Nitko me ne voli”, reče Mali Princ i sakrije rukama lice.

"Voliš li ti ikoga?” upita Lisica.

“Volim svoju ružu, ali…”, reče Mali Princ i zastane.

“Bit ćeš siguran da voliš kad budeš mogao reći: ‘Ne možeš napraviti ništa da te prestanem voljeti!’” reče Lisica.

"Ljudi su često nesretni”, nastavi Lisica, “kažu: ‘Nitko me ne voli.’ Ali, zapravo, oni su ti koji ne vole nikoga. To je baobab koji im je zarobio srce.”

Da, baobab je takav: ako ga zapustiš, nikad ga se više ne možeš osloboditi”, složi se Mali Princ.

“Kad čuješ riječi: ‘Nitko te ne voli!’ koje ti šapuću zli vjetrovi, i osjetiš da ti baobab svojim korijenjem probada srce, sjeti se onih koje voliš; dozovi najbolje otkucaje srca koje si imao za ljubljene i vjetrovi će utihnuti – zasjat će sunce i osušiti korijenje”, reče Lisica.

“Ja zaista volim svoju ružu”, reče Mali Princ i pogleda prema zvijezdama. “Ne možeš napraviti ništa da te prestanem voljeti!” reče, a na licu mu se pojavi osmijeh.

Ispričajte im ovo:

Neki je čovjek imao običaj nedjeljom reći svojoj ženi: „Ti idi u crkvu pa moli i za sebe i za mene.“. Prijateljima je govorio: „Ja ne trebam ići u crkvu. Moja žena moli za nas oboje.“. Jedne je noći taj čovjek usnuo san. Sa svojom ženom našao se pred rajskim vratima, očekujući da mu se otvore. Vrata su se počela polako otvarati i on je začuo tajanstveni glas koji se obraćao njegovoj ženi: "Ti možeš ući za vas oboje!". Žena je ušla i vrata su se zatvorila. Čovjek je tada osjetio tako veliku tjeskobu da se probudio. Sljedeće nedjelje rekao je ženi: „Danas idem s tobom u crkvu.“.

(autor  nepoznat)

Prema jednoj apokrifnoj priči, romski glazbenici daju šestogodišnjim dječacima malu violinu i posjednu ih usred romskog orkestra. Dječaci ne dobivaju nikakve upute, ali mogu svirati što hoće dok ostatak grupe svira; kakve god čudne, pogrešne zvukove proizvodili, zna se da će ih pokriti svirka ostalih. Oni se pokušavaju uskladiti s onim što čuju i relativno brzo nauče igrati ulogu u kolektivnoj glazbenoj produkciji.

H. S. Becker, Svjetovi umjetnosti

Prilično iznenađen, pogledavši svog dječaka blistavim pogledom, otac odgovori:

– Nemoj me sada gnjaviti. Umoran sam.

– Ali, tata, samo mi reci, molim te!? Koliko zaradiš za jedan sat? – navaljivao je dječak.

Otac je na koncu popustio odgovorivši:

– Sto kuna na sat.

– OK, tata. Možeš li mi posuditi pedeset kuna? – upitao je dječak.

Pokazujući svoj umor i izrazitu uznemirenost, otac je viknuo:

– Znači, zato si me pitao koliko zaradim, zar ne? Idi spavaj i ne dosađuj mi više!

Već se smračilo i otac je razmišljao o onome što je rekao, osjećao se krivim. Možda je njegov sin želio nešto kupiti.

Konačno, želeći sebi olakšati misli, otac je otišao u sinovu sobu.

– Spavaš li, sine? – upita otac.

– Ne, tata. Zašto? – upita dječak drijemajući.

– Evo novac koji si tražio – reče otac.

– Hvala, tata! – obradova se sin. Stavi svoju ruku pod jastuk i izvadi nešto novca.

– Sad imam dovoljno! Imam sto kuna! – reče.

Otac se zagleda u sina pokušavajući odgonetnuti što se događa.

– Tata, hoćeš li mi prodati jedan sat svoga vremena?

"Nedostaje mi riječi da objasnim kako mnogi -
koji možda ne pokazuju svoj bijes na riječima,
ali podižu mrgodni zid šutnje oko sebe
i cijede otrov gorčine u svoje srce
dok ih to konačno ne uništi -
nisu razumjeli
koliko je važno izbjegavati ljutnju
ne samo izvanjski,
nego čak i u skrivenim pomislima našeg srca,
inače će njezina gorčina pomračiti naš um
i lišiti ga blistave svjetlosti."

(I. K.)

"Ljudska bića, biljke - svi mi plešemo prema zagonetnoj glazbi, koju s daljine intonira nevidljivi svirač."

Albert Einstein

"Blago onome
tko je naučio:
diviti se,
a ne zavidjeti,
slijediti,
a ne oponašati,
hvaliti,
a ne laskati,
voditi,
a ne manipulirati."

NADAM SE DA NEĆE BITI KASNO...

Prije ili kasnije shvatiti ćeš da to za čime trčiš nema smisla.
Shvatiti ćeš da je ljepota prolazna.
Shvatiti ćeš da novac nije sve.
Shvatiti ćeš da će se karijera završiti.
Shvatiti ćeš da će odjeća prestati biti moderna.

Jednom zgodom veliki crkveni naučitelj sveti Augustin razmišljao je o tajni Presvetoga Trojstva. Htio je svakako dokučiti: kako je moguće da su u Bogu tri osobe, a samo jedan Bog. Šetajući tako zadubljen u misli dođe do nekog dječaka, koji je školjkom prelijevao more u jednu malu rupu na morskoj obali.

Sv. Augustin se zaustavi i upita: “Dječače, što to radiš na pijesku?” “Želim more preliti u ovu rupu,” odvrati dječak. Augustin se nasmije i odvrati: “Uzalud se trudiš! Okani se tog uzaludnog posla. Tvoja je želja i nastojanje nemoguće. Kroz sva tisućljeća ne bi mogao pregrabiti more i preliti ga u tu rupu.”

“Zar je to zbilja nemoguće?” upita dječak i svojim se velikim, nevinim očima zagleda u Augustina. “Ti misliš da je to nemoguće i smiješ se meni što pokušavam more preliti u malu rupu, a sam činiš upravo to! Htio bi preliti neizmjerni ocean Božjeg bića u malu posudu svog razuma. Prije ću ja preliti cijelo more u ovu malu rupu, nego ćeš ti shvatiti da je Presveto Trojstvo jedan Bog u tri osobe.”

Ljubim te do bola

Uvijek si mi bila pjesma što me zove 

imala si krila za sve moje snove 

pa i kad nam uzmu kruh sa istog stola 

ljubim tvoju suzu, ljubim te do bola.

Za sve što si dala, što je s nama cvalo 
da ti kažem hvala, bit' će uvijek malo 
pa i kad te spore tvog se držim mola 
ljubim tvoje rame, ljubim te do bola.

Uvijek si mi ista, dragulj s bezbroj boja 
plemenita, čista, domovino moja 
i kad mraz te stisne, vrela krv nek' kola 
ljubim tvoje kiše, ljubim te do bola.

Sretna dok te gledam, slušam tvog slavuja 
branim te i ne dam, čuvam od oluja 
i u vedre dane jure naša kola 
ljubim tvoje bore, ljubim te do bola.

(J.F.)

"Ono što leži iza nas i ono što leži pred nama sitnice su u usporedbi s onim što se krije u nama."

Ralph Waldo Emerson

Dječak je ušao u frizerski salon i frizer je šapnuo mušteriji: “Ovo je najgluplje dijete na svijetu. Gledaj, ja ću to dokazati”.

Frizer je držao novčanicu od 5 eura u jednoj ruci i 2 kovanice od euro u drugoj, pozvao je dječaka i pitao: “Što želiš uzeti”?

Budite razlog zbog kojega će drugi vjerovati u ljudsku dobrotu.

Čovjek i svetac 

18. svibnja 1920. rođen za ovaj svijet.

Stota godišnjica rođenja svetog i velikog pape Ivana Pavla II.: "Ne bojte se! Otvorite širom vrata za Krista!"

(Wadowice, 18. svibnja 1920. – Vatikan, 2. travnja 2005.)

U 26 godina svoga pontifikata, posjetio je 130 država. Proputovao je 1,2 milijuna kilometara. Obišao je zemaljsku kuglu oko 30 puta. Posjetio je oko 850 gradova. Prvi je papa, koji je posjetio gradove Azije, Afrike i Južne Amerike.

Papa se tijekom cijelog pontifikata zalagao za mir.

Zagovarao je pravo svakoga naroda, na svoju državu, samostalnost i suverenost.

Osmislio je sintagmu “kultura života” na svom putovanju u SAD 1993. godine.

Pri tome je izjavio: “Kultura života znači poštivanje prirode i zaštita Božjeg djela stvaranja. Na poseban način, znači poštivanje ljudskog života od prvog trenutka začeća do prirodne smrti.” 

Promicao je međureligijski dijalog i mir.

Zalagao se za jedinstvo kršćana.

Pokazao je otvorenost prema drugim vjerskim zajednicama.

Prvi je papa, koji je ušao u džamiju i sinagogu.

Bio je svojevrsna medijska zvijezda. Imao je svoj vlastiti slavenski gard gdje god se pojavio.

Bio je prvi papa koji je često putovao u pastoralne posjete različitim zemljama i gradovima.

Njegova jednostavnost, pristupačnost plijenila je pažnju mnogih naroda univerzalne Crkve, ali i onih druge vjere i ateista.

Istovremeno spontan, ali vrlo jasan i duboko duhovan u svojim nastupima. 

Bio je pjesnik i pisac. U našim crkvama diljem Hrvatske pjeva se sa posebnim pijetetom pjesna „ Krist stade jednom na žalu“ čiji autor je veliki papa Ivan Pavao II.

Svima nama će u sjećanju još dugo ostati papa koji je odlazio na odmor: šetao, molio, skijao i susretao se sa sasvim običnim ljudima.

Znao je čitati „znakove vremena“, praštati, ulaziti u problematiku vjerničkog praktičnog života.

Oprostio je atentatoru njegov pokušaj atentata. Susreo se sa atentatorom u zatvoru i sa njim razgovarao. To može samo čovjek velike duhovnosti, svetac.

Molio je oprost za strahote učinjene u ime Katoličke Crkve, oprost zbog ponašanja Crkve prema ženama, od lova na vještice do njihove podčinjenosti.

Službeno je rehabilitirao Galileja Galileja, kojeg je Crkva osudila, zbog teorije heliocentričnog sustava.

Ispričao se i protiv zločina nad domorocima, te Židovima.

U Auschwitzu je kleknuo, molio njima u spomen.

Borio se protiv antisemitizma.

Prvi je papa koji je posjetio sinagogu. To je bilo u Rimu 1986. godine.

Za vrijeme posjeta Siriji, postao je prvi papa, koji je boravio u džamiji.

Propovijedao je i u jednoj evangeličkoj crkvi. Vrijeme u kojem živimo vapi za beskompromisnim ljudima u crkvenoj hijerarhiji.

Za ljudima koji će jasno i glasno štititi dostojanstvo čovjeka, žene, braka, obitelji, suverenost naroda. Koji će propovijedati jasnoću evanđeoskog duha.

TO JE BIO Karol Józef Wojtyła,  voljeli su ga državnici svih mogućih boja, voljeli su ga i novinari, voljeli su ga židovski učitelji, hodže i ateisti.

Bio je Veliki Čovjek!

UČINIO JE OVAJ SVIJET BOLJIM, BAR NA TRENUTAK.

RAZGOVOR IZMEĐU PROFESORA I STUDENTA

"Profesor: Ti si kršćanin, zar ne?

Student: Da, gospodine.

Profesor: Znači, vjeruješ u Boga?

Student: Naravno.

Profesor: Je li Bog dobar?

Student: Da.

Profesor: Je li Bog moćan?

Student: Da.

Profesor: Moj brat je umro od raka iako se molio Bogu da ga izliječi. Većina nas pomogla bi onima koji su bolesni. No, Bog nije. Kako je onda dobar?

(Student nije ništa odgovorio.)

Profesor: Nemaš odgovor, zar ne? Počnimo onda iznova, mladiću. Je li Bog dobar?

Student: Da.

Profesor: Je li sotona dobar?

Student: Ne.

Profesor: Odakle dolazi sotona?

Student: Od... Boga...

Profesor: Tako je. Pa, reci mi postoji li zlo u svijetu?

Student: Da.

Profesor: Zlo je posvuda, zar ne? I Bog je sve stvorio. Točno?

Student: Da.

Profesor: Onda, tko je stvorio zlo?

(Student nije odgovorio.)

Profesor: Postoji li bolest? Nemoral? Mržnja? Ružnoća? Sve te užasne stvari postoje u svijetu, zar ne?

Student: Da.

Profesor: Pa, tko ih je stvorio?

(Student nije odgovorio.)

Profesor: Znanost kaže da imamo pet osjetila s kojima promatramo i doživljavamo svijet oko sebe. Reci mi, jesi li ikad vidio Boga?

Student: Nisam.

Profesor: Jesi li Ga ikad čuo?

Student: Nisam.

Profesor: Jesi li ikad dotaknuo Boga, okusio Ga, namirisao? Jesi li na ikoji način osjetio Boga?

Student: Ne, nisam.

Profesor: A ipak vjeruješ u Njega?

Student: Da.

Profesor: Pa, prema svim empirijskim i znanstvenim pokazateljima, Bog ne postoji. Što kažeš na to?

Student: Ništa. Samo vjerujem.

Profesor: Da, vjera. To je problem koji muči znanost.

Student: Profesore, postoji li toplina?

Profesor: Da.

Student: A postoji li hladnoća?

Profesor: Da.

Student: Ne, ne postoji.

(Svi u predavaonici su na ovo utihnuli.)

Student: Profesore, postoji puno oblika topline, vrućina, supervrućina, mega vrućina, bijela vrućina, mala vrućina ili ne vrućina. No, ne postoji hladnoća. Možemo izmjeriti do 458 stupnjeva ispod nule, no dalje od toga ne jer ne postoji hladnoća. Hladnoća je samo riječ kojom opisujemo nedostatak topline. Hladnoću ne možemo izmjeriti. Vrućina je energija. Hladnoća nije nešto suprotno od vrućine, već njezino odsustvo.

Student: A, što je s tamom? Postoji li tama?

Profesor: Da. Što bi bila noć bez tame?

Student: Ponovno ste u krivu. Tama je odsustvo nečega. Možete imati prigušeno svjetlo, normalno svjetlo, jako svjetlo, blještajuće svjetlo. Ali ako nemate svjetla, onda nemate ništa i to onda nazivamo tamom, zar ne? Zapravo, mraka nema. Kad bi postojao, mogli bi ga učiniti mračnijim, zar ne?

Profesor: Što hoćeš reći, mladiću?

Student: Vaša filozofska premisa je netočna.

Profesor: Kako? Možeš li objasniti?

Student: Pa, vi krećete s premisom dualnosti. Tvrdite da postoji život i da postoji smrt, da postoji dobar Bog i loš Bog. Mislite da je koncept Boga nešto konačno, nešto mjerljivo. Ali, znanost nikad ne može izmjeriti misao. Poznaje elektricitet i magnetizam, ali ih nikad nismo vidjeli, a još manje potpuno razumjeli. Promatrati smrt kao suprotnost životu, značilo bi zanemariti činjenicu da smrt ne može postojati sama za sebe. Smrt nije suprotna životu, već odsustvo života. Recite mi, profesore, učite li svoje studente da su ljudi nastali od majmuna?

Profesor: Ako misliš na teoriju evolucije, da.

Student: Jeste li ikad vidjeli evoluciju na vlastite oči?

(Profesor se nasmijao i odmahnuo glavom, shvaćajući na što student cilja.)

Student: Budući da nitko nije vidio sam proces evolucije na djelu, ne možemo zaključiti da onda i postoji. Znači li to da Vi podučavate o svojem mišljenju? Niste li onda propovjednik, a ne znanstvenik?

Student: Je li itko od vas u predavaonici vidio profesorov mozak?

(Svi su nasmijali.)

Student: Je li itko ovdje vidio profesorov mozak, dotaknuo ga, namirisao? Čuo? Nitko. Znači, po svim empirijskim i znanstvenim pokazateljima, Vi nemate mozak. Pa, kako ćemo onda vjerovati Vašim predavanjima?

(Prostorija je utihnula. Profesor je promatrao studenta.)

Profesor: Pa, čini se, mladiću, da ćeš mi morati vjerovati.

Student: Upravo tako! Veza između čovjeka i Boga je VJERA. To je ono što pokreće sve stvari".

(Student je bio Einstein)

"Obitelj za pojedinca predstavlja osobno utočište, mjesto gdje je osoba prihvaćena i nalazi sigurnost. Ona je životna i odgojna  zajednica i zato je njezin glavni cilj odgoj djece. U obitelji učimo voljeti i radovati se, podnositi i praštati, natjecati se i boriti. Ona je mjesto u kojem ostvarujemo određena prava, ali i mjesto u kojem se odgajamo za dužnosti.Temeljni  poziv za ljubav čovjek ostvaruje i u obiteljskom zajedništvu. Obitelj treba vrijeme i prostor u kojima svaki član može iskusiti kako je vrijedan, cijenjen i prihvaćen onakvim kakav uistinu jest.  Ovakvo ozračje je moguće stvoriti jedino ukoliko članovi obitelji (osobito roditelji) budu prisutni, saslušaju jedni druge, njihove doživljaje, pitanja, probleme, nestašluke i dr. Zdravi autoritet počiva na preuzimanju roditeljske odgovornosti, vršenju dužnosti i zauzimanju jasnih stavova.

Dobro će odgojena mladež biti u stanju osnovati dobre obitelji, a te će obitelji biti sposobne dobro odgajati svoju djecu. Bez obitelji čovjek današnjice ne bi opstao. Obitelj se shvaća kao univerzalna društvena institucija, kao neizbježan dio ljudskoga društva."

Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučit zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.

Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već tisuće ljeta,
i ne znam još, jesam li sokol il vihor,
il' velika pjesma ovoga svijeta.
 

(Rainer Maria Rilke)

"Dokle god imaš osjećaj da si ti najvažniji na svijetu, ne možeš uistinu cijeniti svijet oko sebe. Ti si poput konja sa štitnicima na očima, vidiš samo sebe, odvojenog od svega ostalog."

C. Castaneda, Put u Ixtlan

"MUDROST - to je znanje da sam ništa;

LJUBAV - to je znanje da sam sve.

I između to dvoje moj se život kreće."

“Dan je jedva počeo i ... Već je šest sati navečer. Tjedan je tek započeo, ponedjeljak je, a onda za čas je petak.
... i mjesec je već prošao.
... i godina je gotovo prošla.
... i prošlo je 40, 50 ili 60 godina našeg života.
... i sa zakašnjenjem shvatimo da smo izgubili roditelje, prijatelje...
I shvaćamo da je već kasno da bi se vratili. Dakle... pokušajmo iskoristiti što više vremena koje nam je preostalo. Ne ustručavajmo se potražiti aktivnosti koje nam se sviđaju. Dodajmo boje u sivilo života. Nasmiješimo se sitnicama u životu koje su balzam za naša srca.
I usprkos svemu, uživajmo u miru vremena koje nam je preostalo. Pokušajmo ukloniti "kasnije" ...
Učinit ću to kasnije ...
Reći ću to kasnije ...
Razmislit ću o tome kasnije ...
Sve ostavljamo za kasnije, kao da će "kasnije" biti naše.
A ne razumijemo da:
kasnije - kava će postati hladna ...
kasnije – promijeniti će se prioriteti ...
kasnije - godina će završiti ...
kasnije – zdravlje više neće biti dobro ...
kasnije – djeca će odrasti ...
kasnije – roditelji će ostariti ...
kasnije - obećanja će biti zaboravljena ...
kasnije - dan će postati noć ...
kasnije – život će završiti ...
Kasnije je često prekasno ...
Dakle ... ne ostavljajmo ništa za kasnije, jer čekajući kasnije, možemo izgubiti:
najbolje trenutke …
najbolja iskustva …
najbolje prijatelje …
najbolju obitelj ...

Bio jednom jedan otok na kojem su živjeli svi osjećaji i ljudske vrijednosti:  Dobra Volja, Tuga, Znanje i, među ostalima, Ljubav.

Jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti, te su pripremili svoje brodove kako bi ga napustili. Jedino je Ljubav željela ostati do posljednjeg trenutka. Kada je otok bio tren do potonuća, Ljubav je odlučila tražiti pomoć. Bogatstvo je prolazilo u blizini i Ljubav je upitala: 'Bogatstvo, možeš li me povesti sa sobom?'. 'Ne mogu, mnogo je zlata i srebra na mom brodu, nemam mjesta', odgovorilo je Bogatstvo.

Ljubav tada odluči pitati Ponos koji je prolazio na veličanstvenom brodu. 'Ponose, preklinjem te, možeš li me povesti sa sobom?' 'Ne mogu ti pomoći, Ljubavi,' odgovori Ponos, 'ovdje je sve savršeno, mogla bi mi uništiti brod!'.

Tada je Ljubav zamolila Tugu, koja je prolazila kraj otoka: 'Tugo, molim te, povedi me sa sobom!'. 'Oh, Ljubavi,' odgovori Tuga, 'tako sam tužna da ne mogu.'.

Kad je Dobra Volja prolazila kraj otoka, bila je toliko zadovoljna da nije ni čula Ljubav kako je doziva.

Tada Ljubav začuje neki glas: 'Dođi, Ljubavi, ja ću te povesti sa sobom!'. Bio je to starac u malenom čamcu. Kada su stigli do kopna, Ljubav se iskrca, a starac ode. Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za ime. Ljubav je silno željela znati o kome se radilo te upita Znanje: 'Znanje, ti sigurno znaš tko me spasio?'. 'To je bilo Vrijeme', odgovori Znanje. 'Vrijeme?' upitala je Ljubav: 'Pa zašto bi me Vrijeme spasilo?'.

Znanje odgovori: 'Zato što je samo Vrijeme sposobno procijeniti koliko je Ljubav važna u životu.'.

Pitao jednom učenik učitelja:

“Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš. Pomozi mi da i ja postanem takav.”

Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krumpir i jednu vreću.

Živjeti Veliki tjedan znači sve više ulaziti u Božju logiku, u logiku križa, koja nije prije svega logika patnje i smrti, već je logika ljubavi i sebedarja koja donosi život.

Veliki tjedan je zapravo veliko svjedočanstvo ljubavi. Ljubav koja se na Veliki četvrtak sagiba i pere noge svojim učenicima. Ljubav koja se na Veliki petak bez ostatka predaje, podnosi patnju i smrt, sve zbog voljenog stvorenja.

Ljubav koja na Veliku subotu šuti, stoji nijema i čeka uskrsnuće. Ljubav koja se na Uskrs javlja kao pobjednica. To je „sudbina“ i naše ljudske ljubavi. Iskrena i prava ljubav sadrži u sebi „velike četvrtke“, kad je potrebno zasukati rukave i služiti, sadrži darivanje drugoj osobi.

Iako bismo htjeli drugačije, iskrena ljubav sadrži i „velike petke“, sadrži teške trenutke u kojima se čovjek pita ima li smisla dalje, te se pita „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“.

Ima i „velike subote“, kad je potrebno ušutjeti, zastati i jednostavno biti pored druge osobe.

Nakon iskustva ovog trodnevlja, dolazi i Uskrs kada se ljubav živi u radosti, ispunjenosti i osjećaju nevjerojatnog smisla života u postojanju ljubljene osobe (bez Uskrsa sve ovo prethodno ne bi imalo smisla). Sve to ima ljubav.

Veliki tjedan je zapravo jedna velika priča o jednoj velikoj Ljubavi. O Bogu. Priča koja nam pomaže živjeti naše „male“ priče, naše ljubavi i zaljubljenosti. Koje zapravo nisu male. Jer onog trena kad u njima otvorimo vrata Bogu, kad počnemo u toj ljubavi živjeti logiku Velikog tjedna, ljubav postaje Ljubav!

Umukni! Ti koji čitaš ovo – umukni! Zašuti!

Prestani plakati, sažalijevati se i proklinjati.

Danas Ljubav nije ljubljena.

Upamti tu rečenicu. Ljubav iz koje je proizašla svaka druga ljubav, danas je mučena.

Preseli se na Golgotu. Zatvori oči i budi ondje. S Njime. Zamisli Mu pogled. Zamisli poglede rulje, prašinu i miris krvi. Jedna ta kap dovoljna je da nestane svo zlo. Da se uguši. U jednoj Njegovoj kapi. A tekla je u potocima. Krv Jaganjčeva.

Možeš li zamisliti kako te je On ljubio.

Zagrlio je križ na koji će mu ruke zakačiti čavlima. Jer je znao da će taj križ, tebi donijeti život.
Danas je dan kada su se svete oči zaklopile. Danas se strašna muka počinje. Kalvarijska agonija tvoga i moga Kralja. Onoga čija kruna s glave ne bliješti nego krv iskapava.

Danas ušuti. Danas ugasi misli, zaustavi dah i poslušaj u sebi vriskove i jauke. Majki, djece, svjetine. A onda poslušaj Njegov.
Njegov jauk koji ti govori – ovoliko sam te volio! Ovoliko da sam umro! Ne okreći pogled od mene. U rupe u dlanovima sam te pospremio.

Jer si ti moja ljubav!

Toliko sam te ljubio da ja, Ljubav najveća, zbog tebe danas nisam bio ljubljen, nego sam po sred lica pljuvačkom popljuvan.

(autor nepoznat)

Zbunjuje nas mnoštvo na Cvjetnicu i rulja na Veliki petak jer je riječ o istim ljudima koji su u samo nekoliko dana promijenili svoj odnos prema Isusu. Doista, kako je moguće da oni koji su Isusu na Cvjetnicu s oduševljenjem klicali: „Hosana“, samo pet dana kasnije, na Veliki petak, viču Pilatu: „Raspni ga“? 

Koliko god da nam se ova nagla promjena raspoloženja čini nelogična to je, zapravo, sudbina Boga s nama ljudima. Najprije ga zahvalno prihvaćamo, a onda mu okrećemo leđa tražeći svoju neovisnost.

Želimo da nam Bog daje i za to ga molimo. To je naša Cvjetnica. I istovremeno se bojimo da nam on nešto oduzme. I živimo kao da nam on nije ništa dao. I to onda naš život pretvori u Veliki petak.

Poznato nam je da se Isus nastavio družiti s grešnicima tijekom svog javnog djelovanja, tako da su ga nazivali prijateljem carinika i grešnika. Ubrojen među njih, umire raspet na križu, na stratištu za razbojnike.

I u tom posljednjem trenutku, svom i njihovom, potvrđuje da nije došao kako bi sudio i odbacio nego spasio. Onome razbojniku koji ga je s mnoštvom prozivao i njim se izrugivao ništa nije rekao. Nije ga čak ni upozorio da će uskoro vidjeti tko je on, da će mu se uskoro pojaviti kao sudac. Ne. Isus nije takav. Ali se zato obraća onome koji mu je s vjerom i povjerenjem uputio molitvu, pokazujući na njegovom konkretnom primjeru da za Boga nitko nije izgubljen. I da čak i razbojnici i ubojice mogu postati sveci.

No, nažalost, moguće je i obrnuto. To nam svjedoči ono što u našoj svakodnevici našu Cvjetnicu pretvara u Veliki petak i naše „Hosana“ u „Raspni ga“. 
Ali, ne trebamo očajavati. Isus i nas gleda pogledom punim milosrđa i ljubavi. Želi nas spasiti.

„Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!"

"Ja sam dijete s autizmom.  Moj autizam je samo jedan aspekt mog karaktera. On me ne definira kao osobu. Molim vas razlikujte neću (ne želim) i ne mogu (nisam u mogućnosti to napraviti). Receptivni i ekspresivni jezik meni su podjednako teški.

Budite moj odvjetnik i prijatelj, zajedno ćemo vidjeti kako daleko možemo stići!” 

"Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom, koja paralizira sve na svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore. Uplašeni smo i izgubljeni. Poput učenika iz Evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana i žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga. Na toj lađi… Svi se nalazimo. Poput tih učenika, koji jednoglasno i u tjeskobi kažu: 'ginemo', tako smo i mi shvatili da ne možemo ići dalje svatko za sebe, već samo zajedno."

papa Franjo

 

MORAMO ZAJEDNIČKI VESLATI U ISTOM SMJERU!

 

Gospodine, oslobodi nas bolesti i straha, ozdravi naše bolesne, utješi njihove obitelji, podaj mudrosti odgovornima u vlasti, energiju i snagu liječnicima, medicinskim sestrama i volonterima, a preminulima vječni život. Amen.

KORONAVIRUS, POTRESI – i to će proći

Jedan je čovjek zarazivši se koronavirusom završio u SAMOIZOLACIJI. Svaki dan na ekranima mobitela, televizije, laptopa i tableta upijao je negativne poruke medija i ljudi o koronavirusu. Svaki put kad bi ugasio ekrane ugasila se i njegova nada. Tonuo je sve dublje i dublje dok jednoga dana u molitvi - u srcu nije čuo Božji glas: "I TO ĆE PROĆI". Te su ga riječi spasile. Zapisao ih je na zid svoje sobe. Bez obzira koliko mu je bilo teško pogledao bi natpis i prisjetio se: "I TO ĆE PROĆI".

Nakon što je ozdravio i izašao iz samoizolacije shvatio je istinitost ovih riječi. Kad se vratio u normalan život, na pozadinu svoga mobitela napisao je te riječi: "I TO ĆE PROĆI". Sve ljude oko sebe hrabrio je i hranio pozitivnim mislima i porukama uvijek završavajući riječima: "I TO ĆE PROĆI". U teškoćama mu više nikad nije bilo toliko teško jer znao je da: "I TO ĆE PROĆI". Uživao je i u radostima…

Dragi moji, dok se nalazimo u ovoj situaciji u kojoj vlada velika panika i strah od koronavirusa i potresa zapamtimo da: "I TO ĆE PROĆI" kao što je prošao i današnji dan. Ne bojmo se. Bog vodi našu povijest. Ne gubimo nadu. Glavu gore. Ne gledajmo negativne ekrane. Gledajmo u Uskrslog Krista i OSTANIMO DOMA. Ovo vrijeme nam je darovano: DRUŽIMO SE S VOLJENIMA, MOLIMO (to nam je sada prijeko potrebno), IZVRŠAVAJMO SVOJE DUŽNOSTI U VIRTUALNIM UČIONICMA, hrabrimo jedni druge i zapamtimo: "I TO ĆE PROĆI". "Sve prolazi samo Bog ostaje" (T. Avilska). Hrabro! 💪🙏

"Ne možemo svi činiti velika djela,  ali možemo činiti mala djela s velikom ljubavlju!"

(M.T.)

Postoji zemlja koja se “čisti”
Od čiste dobrote
Koja odriče se
Zagrljaja i poljubaca
Zlatnih srdaca
Koji dali bi priliku
Da i sami čovjek srca postanu
Postoji zemlja
Koja gazi čistoću
Stvarajući za sobom
Neizbrisiv trag nereda
Vlastite taštine
Vlastite veličine.

I onda se pita zašto
Nebo dopušta
U svijetu tamu
A sami gasimo svjetlo
Koje nam se šalje
Sunce koje bi pročistilo
Taj iznutra truli
A izvana savršeni oklop
Koji kreira svijet bez mane
Ne sluteći da
Najveća mana
Postajemo takvi
Mi svijetu.
(a.j.)

Kada sve ovo prođe, hoćemo li znati razlikovati bitno od nebitnoga?
Hoćemo li znati cijeniti zagrljaj i blizinu drugoga?
Dijete i život utkan u sijedu kosu?
Zajedništvo i slobodu?
Kada sve ovo prođe hoćemo li biti svjesni koliko nam zapravo malo treba?

Kad se planine gledaju iz daljine ne vidi se sve bogatstvo njihove ljepote. Ali kad se uđe u njih onda se vidi sva različitost vidika očituju se vrhunci, vide se doline, i otkriva se bogatstvo planinskih vijenaca. Slično se događa i s Božjim čovjekom. Ako ga gledamo iz daljine bilo, vremenske, bilo prostorne, ne doživljavamo bogatstvo njegove duše. Ali kad se uđe u otajstvo duše, otkriva se bogatstvo milosti.

Franjo Kuharić

Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica.

Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena. 

Odlučih: moje vrijema Korizme neće biti vrijeme odricanja, nego vrijeme odabiranja...

Zato odabirem:
put strpljivosti prema onima koje baš i ne volim.
Put slušanja prema onima za koje mislim da mi i nemaju što pametno reći.
Put blagosti prema onima koji se grubo odnose prema meni i drugima.
Put blizine prema onima koje i ne susrećem često, a znam da su usamljeni.
Put razumijevanja prema onima čije postupke ne shvaćam.
Put svjetla prema onima koji ne vide druge i Boga u njima.
Put puta prema onima koji ne žele ili ne znaju kako krenuti stazama vjere.
Put istine prema onima koji žive u krivim predrasudama.
Put života prema onima koji ne vide veličinu Božjeg dara
darovanog im u njihovom postojanju.
Put ljubavi prema svima koje mi je Bog darovao.

Zaista - bilo bi lakše odreći ih se, ali ove Korizme odabirem put prema svojoj braći i sestrama...

Učiniti dobro, a zatim otići bez buke...

Pridruži se i ti i reci NE! Nasilje nije cool i ti to jako dobro znaš. Ne boj se biti iznimka među vršnjacima i ustati protiv nasilja. U tebi leži snaga i hrabrosti i te dvije divne vrline tjeraju te da pošalješ samo jednu poruku – NASILJE PRESTAJE OVDJE.

"Život pod maskom zove se maskenbal, a život bez maske zove se čisti obraz."

(Z.P.)

Kada sam zaista počeo voljeti sebe shvatio sam da su bol i emocionalna patnja samo upozorenja koja mi govore da trenutno živim suprotno od svoje istine. Danas znam da se to zove BITI VJERODOSTOJAN.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam koliko može biti uvredljivo kada pokušavam natjerati nekoga da radi ono što ja hoću, iako znam da trenutak nije pravi i da ta osoba nije spremna za to, pa čak i onda kada sam ta osoba JA. Danas, to zovem POŠTOVANJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam žudjeti za nekim drugačijim životom i mogao sam vidjeti da je sve što me je okruživalo zapravo bilo poziv da rastem i da se razvijam. Danas, to zovem ZRELOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam pod bilo kojim okolnostima uvijek na pravom mjestu, u pravo vrijeme i da se sve događa u točno pravom trenutku. Tako da sam mogao biti miran. Danas to zovem VJERA.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam samome sebi krasti vrijeme, i prestao sam praviti grandiozne projekte za budućnost.

Danas radim samo ono što mi donosi radost i sreću. Radim stvari koje volim raditi i koje vesele moje srce i činim to na svoj vlastiti način i u svom vlastitom ritmu. Danas znam da se to zove JEDNOSTAVNOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od hrane, ljudi, stvari, situacija i svega ostalog što me je vuklo ka dnu, a dalje od mene samoga. U početku sam to zvao “zdravi egoizam”, ali danas znam da je to LJUBAV PREMA SAMOME SEBI.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam željeti uvijek biti u pravu, tako sam manje griješio. Danas sam shvatio da se to zove SKROMNOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, odrekao sam se navike da živim i dalje u prošlosti i da se brinem za svoju budućnost. Sada pak živim samo za ovaj trenutak u kojem se SVE događa. Tako živim svakoga dana i zovem to ISPUNJENJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe spoznao sam da me moj um može poremetiti i da se od nekih svojih misli mogu razboljeti. Ali čim sam počeo koristiti svoje srce, moj je um dobio dragocjenog saveznika. Danas ovu vezu zovem MUDROST SRCA.

Nema potrebe da se plašimo svađa, suočavanja niti bilo kakvih problema, jer i zvijezde se ponekad sudare pa i iz sudara nastane neki novi svijet. Danas, ja znam: TO SE ZOVE ŽIVOT.

Charlie Chaplin

Mi, ljudska bića, smo poput lutaka koje plešu na pozornici, nesposobni da pogledamo iza zastora i shvatimo da ne plešemo u ritmu božanske glazbe koja svira u kazalištu.

Seung Heun Lee

Život je dar Božji.
Život je prilika, iskoristi je.
Život je ljepota, divi se.
Život je blaženstvo, okusi ga.
Život je san, ostvari ga.
Život je izazov, prihvati ga.
Život je dužnost, obavi je.
Život je igra, igraj je.
Život je dragocjen, njeguj ga.
Život je bogatstvo, čuvaj ga.
Život je ljubav, uživaj je.
Život je tajna, otkrij je.
Život je obećanje, ispuni ga.
Život je tuga, nadvladaj je.
Život je pjesma, pjevaj je.
Život je borba, prihvati je.
Život je tragedija, suprotstavi se.
Život je pustolovina, usudi se.
Život je sreća, zasluži je.
Život je život, brani ga!

Brod ne tone od vode koja ga okružuje, nego od one koja se probije unutar njega.

Jednom davno, neki je stari Cherokee svome unuku ispričao jednu životnu istinu:

U nutrini svakog čovjeka vodi se bitka, kao borba između dva vuka. Jedan vuk predstavlja zlo, predstavlja: bijes, zavist, ljubomoru, pohlepu, aroganciju, krivnju, srdžbu, egoizam... Drugi vuk predstavlja dobro, predstavlja ono što pruža: užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje, vjeru...

Mali Indijanac se zamisli. Sve svoje misli usmjeri na dubinu djedovih riječi te ga zapita: 
Koji vuk na kraju pobijedi?

Pobjeđuje uvijek onaj kojega hraniš!

Danas je Međunarodni dan zagrljaja!

Vidim, odlaziš u crkvu.
Ne zanima me što ćeš u njoj raditi, iako mislim da ćeš se pomoliti.
Nimalo ne marim zato hoćeš li stajati ispred oltara ili tamo kod vrata, hoćeš li moliti sjedeći ili klečeći, pognute glave i zatvorenih očiju…
Ili ćeš buljiti u sliku na oltaru, udarati se u prsa, micati usnicama, šaptati riječi molitve i prebirati među prstima zrnca svete krunice…
Sve su to izvanjske i nimalo komplicirane radnje pomoću kojih nije teško prevariti čovjeka.
Čekam te vani.

Kad izađeš iz crkve i vratiš se među ljude, pripremi se za susret sa mnom.
Tada ću te nemilosrdno pratiti, promatrati, suditi, a možda i osuditi.
Imam pravo to učiniti.
Naime, želim znati: jesi li u crkvi doista razgovarao s Bogom, ili si se samo s njime poigravao?
Želim se uvjeriti čini li molitva čovjeka stvarno drukčijim, boljim?
Želim se uvjeriti upravo na tebi, kršćaninu, kao primjeru.
Uvjerim li se da si ohol, pohlepan, sebičan, svadljiv, uvredljiv, zavidan, brbljav, površan… Znat ću da ti molitva ne valja.
A uvjerim li se da u obitelji, na poslu, u školi, trgovini, autobusu… ne znaš s ljudima razgovarati, znat ću sigurno da ne znaš ni s Bogom razgovarati.
Ako te neprestano netko treba tješiti i hvaliti, znat ću da u crkvu nisi išao radi Boga, slaviti njega, već obožavati sebe…
Ali… Budu li tvoje oči otvorene za nevolju bližnjega, budu li tvoje usne izgovarale riječi mira, radosti, povjerenja i utjehe, bude li tvoja ruka podizala nemoćne, bude li tvoje srce imalo razumijevanje za druge, bude li opraštalo i ljubilo, … znat ću da si u crkvi doista razgovarao s Bogom!

Čekam te vani.

(autor nepoznat)

U ovoj nedjelji na neki poseban način »nema ništa novo« – ona je plod svih naših djela u adventskom vremenu. Ona je ukupnost svih misli koje smo čuli i riječi koje smo pročitali, ona stavlja sjaj na kraju svega. Stoga se u njoj posvećujemo ljubavi i okrećemo se prema paljenju prave »posljednje svijeće« – svijeće Kristova božićnoga svjetla. I upravo s tom mišlju – prvim paljenjem Kristova svjetla – započinje i naš novi početak nakon došašća. Ono što nas ujedinjuje u ovom vremenu je ljubav, koja je i tema posljednje adventske nedjelje. Malim znacima ljubavi posljednjih smo nekoliko tjedana pokazivali koliko nam znači dolazak Božića. A kao »krunski dragulj« ovoga vremena darujmo si međusobno pravu ljubav i proslavimo uistinu sretan Božić. 

Kada je profesor završio s predavanjem, upitao je iz navike “Ima li pitanja?” ne očekujući nikakvo pitanje. Stoga je bio silno iznenađen kada ga je jedan od studenata upitao:

“Profesore, koji je smisao života?”

Neki od studenata koji su već bili izlazili podsmjehnuli su se na pitanje svog kolege i nastavili svojim putem.
Zatečen, profesor je dugo vremena promatrao studenta pitajući se je li pitanje bilo ozbiljno ili samo neka šala. Shvatio je da je student ipak ozbiljno postavio pitanje stoga reče: “Odgovorit ću vam.”
Posegne u džep i izvuče novčanik iz kojega izvadi komadić ogledala veličine novčića.
I započne svoju priču:

“Bio sam dječak u vrijeme rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića ogledala koje je netko razbio. Kako nisam imao igračaka uzeo sam jedan od tih komadića da se poigram. Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i kutove u koje sunce nikad nije moglo doprijeti: duboke jame, tamne prostorije na sjevernoj strani zgrada…
Kada sam odrastao shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što bih mogao činiti u životu.

Jer i ja sam djelić jednog ogledala kojeg ne poznajem u cijelosti i svoj njegovoj veličini.
Ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu unijeti bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti u tamne i skrivene kutke ljudskih srdaca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno.
Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude učiniti isto – unijeti svjetlo tamo gdje ga nema.

Eto, u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić zrcala jer mi je svojom igrom svjetlosti pokazao put.”

Treća svijeća je prilika.

Zapali svijeću uz svoje križeve
ne da križeva nestane
nego da ih svjetlost posveti.
Bez Svjetla
tvoji križevi su prokleti
i bol rođena pod njima
ne posvećuje te.
Zato, prinesi svoje križeve
svjetlu treće adventske svijeće.

Kada su tvoji križevi Svjetlom obasjani
oni ti postaju izvor blagoslova:
prestaje očaj i tjeskoba,
a rađa se ljubav koja sluti uskrsnuće;
pobjeđuješ samosažaljenje
i oslobađaš se za savršeno predanje.
Na ovu treću nedjelju adventa
prinesi križeve Svjetlu
i Svjetlo donesi križevima
i budi preporođen.

Svjetlosti prinesi i svoje padove.
Ona će to razumjeti:
i Svjetlo je padalo pod križem,
ali nije prestajalo sjati.
Ako je tvoje srce puno Svjetla
i ako uspiješ svoj križ vidjeti kroz Svjetlo,
tada te padovi ne mogu pobijediti.
Križ može biti težak i ti smiješ biti slab,
ali zbog toga ne trebaš prestati svjetliti.
Za to si stvoren.
On te takvog želi.
Križ te ne može uništiti!

Svjetlo je tako snažno
da ono može obasjati i križeve drugih.
Gledajući njihovu bol i ti trpiš
i ne znaš što bi s toliko križeva.
Svjetlost je tu i za njih.
I njih prinesi Svjetlu treće svijeće.
Neka i njih Svjetlo prožme.
Ako to učiniš,
prestat ćeš nad njima plakati
i postat ćeš Šimun,
i bit ćeš Veronika,
i ostat ćeš uz njih kao Ivan uz Svjetlo,
i činit ćeš što je činio Nikodem,
i…

Upamti da Svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze
i vjeruj da svaki križ
u Svjetlu postaje svjetlo.
Zato treću svijeću adventa
zapali uz svoj križ
i križeve onih koje voliš
i vidjet ćeš pobjedu radosti
kako se tiho rađa
podno svih obasjanih križeva.

fra Josip Vlašić

"Najveća radost u životu ne dolazi od posjedovanja, nego od davanja."

Došašće je vrijeme radosti. A da bi ta radost koju nam daruje Gospodin mogla biti istinska radost potrebno je pobrinuti se za higijenu duše. Skinuti sa sebe staroga čovjeka i obući se u novog.

„Pripravite put Gospodnji, poravnite stazu Bogu našemu. Svaka dolina neka se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti, što je krivudavo neka se izravna, što je hrapavo neka se izgladi. Objavit će se tada slava Gospodnja.“

Ljudske su pameti ispunjene bregovima samodostatnosti. Ljudi umišljaju da im ne treba Boga, vječnog života, da im je dostatna njihova pamet i snaga, da im je dovoljan vidljivi svijet. Ljudska su srca puna sebičnosti, u njima nema mjesta za patnike i progonjene. Naši su putovi krivudavi i hrapavi, nisu to putovi Božjih zapovijedi ni Evanđelja. Naši su propusti duboki kao ponori. To su zapreke Kristovu svjetlu, njegovoj ljubavi i miru. Odstranimo te zapreke da se u nama i oko nas objavi Gospodnja slava.

Život je pun zagonetki, ali najzagonetnije je to kako od prijatelja nastaje neprijatelj. Jeste li ikad pomišljali zašto je lakše steći neprijatelja negoli prijatelja. Cijeli sam život želio biti okružen dobrim, vrijednim ljudima, koje svi poštuju i vole. Sreća je bila na mojoj strani, barem do sada. Ostao sam u ruševinama Vukovara, ali s ljudima uzdignuta čela. Mnoge od njih nisam ni poznavao. Mnogi od njih još jučer nisu bili ni svjesni svoje snage. Vjerujte, najljepše što vam se sada u Vukovaru može dogoditi jest da uđete u prostoriju punu ljudi i sa svima se pozdravite.

Često i ne znate, ali događa se da vaši pozdravi, vaše iskrene i dobre želje, ostanu u sjeni nečije mržnje. Jedino što možete jest upitati se jeste li baš vi to zaslužili. To, doduše, neće smanjiti nastalo neprijateljstvo, ali će vam umanjiti tugu, a može se čak dogoditi da se mržnja zanese u svojoj jarosti, pa da samu sebe pretvori u prah, u ništa. A može se dogoditi da mrak zadavi svaku ružnu misao.

Ali to se može dogoditi tek ako je u svijetu ostalo makar malo ljubavi.

Zato, ako je u vama ima, ne štedite je. Podijelite, dajte djelić svoje ljubavi prvome do sebe i bit će manje neprijatelja. Za početak dovoljno je i to.

Siniša Glavašević: Priča o Vukovaru

"Samo čovjek vrlo visokog i vrlo sretnog razvitka umije da bude veseo i da zarazi druge, to jest neodoljivo i dobrodušno veseo. Ne govorim o njegovom umnom razvitku, nego o karakteru, o cijelom čovjeku. Na taj način, ako želite da prozrete čovjeka i da upoznate njegovu dušu, ne promatrajte kako šuti ili kako govori, ili kako plače, ili čak kako se uzbuđuje plemenitim idejama, nego bolje ga pogledate kako se smije. Ako se dobro smije, znajte da je dobar čovjek.

Ja zato dobro znam da je smijeh najsigurnija proba duše. Pogledajte dijete: jedino djeca umiju da se dobro smiju do savršenstva i zbog toga i jesu privlačna."

Fjodor Mihailovič Dostojevski