Iščekivanje i hod ususret očekivanom
Naša se očekivanja i iščekivanja odvijaju na različite načine. Jedan od njih - koji ima mnoge dodirne točke s našim odnosom prema onom što očekujemo - opisao je Samuel Becket u svom djelu „Čekanje Godota“ (Waiting for Godot). Glavni likovi iz tog romana, Vladimir i Estragon, nisu zaposleni, nemaju obitelj, nemaju stan. Sjedeći uz jednu prometnicu razgovaraju s nekim strancem koji konopcem privezanog vodi nekog čovjeka u ruševnom stanju. Neprestano razgovaraju, svađaju se, smiju se igrajući se šeširom i predlažu jedan drugom da se objese. Dosađuju se. Nitko ne zna koliko se dugo tu nalaze i koliko će još tu ostati. Oni čekaju, čekaju nekog Godota kome su uputili molbu da im osigura hranu, posao i stan. Taj Godot ne dolazi. Šalje im nekog mladića po kojem navodno poručuje: Gospodin Godot neće doći večeras. Ali će doći sutra…. Tako oni dan za danom čekaju. Uzaludno čekaju. Žive uz prometnicu dok život pored njih neumitno prolazi.
Vladimir i Estragon predstavljaju ljude koji očekivanje shvaćaju statičnim. Ne pomiču se s mjesta. Ništa ne poduzimaju. Ispunjenje svojih potreba za stanom, poslom i obitelju delegirali su na gospodina Godota koji treba doći. Oni ga stojeći na mjestu čekaju, ali eto on ne dolazi. Taj Godot je predstavljen kao netko Nepoznat, Neshvatljiv, Misteriozan. Neki književni analitičari pretpostavljaju da je pisac imenom Godot označio Boga. (Engleska riječ Bog je God, a ostala dva slova su samo neki dodatak.) Ako slijedimo tu pretpostavku, Vladimir i Estragon iščekuju Boga koji će im riješiti sva pitanja njihova života. No, takvo iščekivanje Boga pokazuje se uzaludnim. On ne dolazi.
Vladimir i Estragon predstavnici su svih onih koji u životu pasivno očekuju ono čemu se u životu nadaju. Zaboravili su da se toj nadi može i mora ići ususret. Susret se može dogoditi ne „uz cestu“, već prije na nekom ras-križju. Treba se uputiti prema ras-križju. Treba ići s jednog ras-kiržja do drugoga, itd. Možda se na jednom od raskrižja ras-križja nalazi smjerokaz k cilju naše nade. Jedan smjerokaz može upućivati ka nekom drugom ras-križju. Jer, smjerokazi su na a ras-križjima. Ako riječ ras-križje razumijemo kao preklapanje dvaju putova, onda to mjesto možemo shvatiti kao susret našega i Kristova puta. Na raskrižjima se često nalazi križ s raspetim Isusom. To raskrižje može biti jedna od postaja našega puta križa. Jer Isus nas je pozvao da danomice uzmemo svoj križ na sebe i da idemo za njim koji je za nas nosio križ.
Dakle, smjerokaz ili mjesto kršćanske nade je ras-križje. Na susretu Isusova i našega križa. Kršćanska nada u Božji dolazak nije pasivna. Vrijeme iščekivanja Božjega dolaska je pokretno. Pokreće našu nutrinu radošću iščekivanog susreta. Pokreće na aktivnu pripravu za taj susret. Radosno ćemo urediti „stan“, tj. sebe. Nada je, dakle, dinamičan proces, a ne statično stanje. Kršćanska nada nas spašava od jalovog iščekivanja.
Kršćanska nada počiva na vjeri da Bog ostaje vjeran svojim obećanjima. Neće Bog, i ne mora ispuniti sve naše molbe i želje, ali će ispuniti svoja obećanja! Bog nam je darovao ovaj život. Obećao nam je darovati vječni život. I on ostaje vjeran svom obećanju. To je kršćanska radosna vijest, dobra vijest. Njezinom se ispunjenima osnovano nadamo.
S druge pak strane, kršćanska nada nas spašava od optimizma bez Boga. Taj optimizam počiva na vjeri u ljudsku „moć“ ili „svemoć“. Kao i pasivno iščekivanje tako je i optimizam bez Boga osuđen na slom, razočaranje, strah pred budućnošću.
Kršćanska nada živi od vjere u ponovni Isusov dolazak. Ali ta nada sadrži i vjeru u njegov neprestani dolazak. On dolazi, neprestano dolazi. Njegov dolazak ne smijemo prespavati, previdjeti. Pozvani smo bdjeti, budni biti, ići mu ususret. Takvo iščekivanje isključuje nezdravo besposličarenje poput onih dvaju likova iz Beketova „Iščekivanja Godota“. Kršćansko isključuje otklanja tjeskobnu brigu. Jer nismo mi prvi koji idemo ususret. Bog se prvi uputio k nama i nas pokreće na hod ususret njemu u molitvi: „Dođi, Gospodine Isuse!“.
