Živjeti Veliki tjedan znači sve više ulaziti u Božju logiku, u logiku križa, koja nije prije svega logika patnje i smrti, već je logika ljubavi i sebedarja koja donosi život.

Veliki tjedan je zapravo veliko svjedočanstvo ljubavi. Ljubav koja se na Veliki četvrtak sagiba i pere noge svojim učenicima. Ljubav koja se na Veliki petak bez ostatka predaje, podnosi patnju i smrt, sve zbog voljenog stvorenja.

Ljubav koja na Veliku subotu šuti, stoji nijema i čeka uskrsnuće. Ljubav koja se na Uskrs javlja kao pobjednica. To je „sudbina“ i naše ljudske ljubavi. Iskrena i prava ljubav sadrži u sebi „velike četvrtke“, kad je potrebno zasukati rukave i služiti, sadrži darivanje drugoj osobi.

Iako bismo htjeli drugačije, iskrena ljubav sadrži i „velike petke“, sadrži teške trenutke u kojima se čovjek pita ima li smisla dalje, te se pita „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“.

Ima i „velike subote“, kad je potrebno ušutjeti, zastati i jednostavno biti pored druge osobe.

Nakon iskustva ovog trodnevlja, dolazi i Uskrs kada se ljubav živi u radosti, ispunjenosti i osjećaju nevjerojatnog smisla života u postojanju ljubljene osobe (bez Uskrsa sve ovo prethodno ne bi imalo smisla). Sve to ima ljubav.

Veliki tjedan je zapravo jedna velika priča o jednoj velikoj Ljubavi. O Bogu. Priča koja nam pomaže živjeti naše „male“ priče, naše ljubavi i zaljubljenosti. Koje zapravo nisu male. Jer onog trena kad u njima otvorimo vrata Bogu, kad počnemo u toj ljubavi živjeti logiku Velikog tjedna, ljubav postaje Ljubav!