Dogodilo se ono što je donedavno bilo nezamislivo.

Zatvorile su se škole, učitelji su ostali bez djece, a djeca bez učitelja. Klupe su ostale bez učenika, a učenici bez predavanja. Cijeli jedan meni poznat svijet se ugasio. Moja soba mi je postala učionica, tablet ploča, a učitelj nekoliko redaka u Teamsu.

Odmor ni ne postoji. Pa što će mi? Nemam se ionako s kime družiti, nemam s kime šaptati pod satom i nemam nikoga da s njim podijelim gumicu, olovku ili šalu. Moja škola je postala škola u tišini.

Kako su se sati počeli održavati, tako sam se i ja počeo bojati sve više. Pitao sam se kako ću uspjeti išta naučiti ako moram to učiti sam. Kako ću znati napisati zadaću? Hoću li uspjeti sve pratiti? Tko će mi pokazati kada ne budem razumio?

„Gubiš previše vremena na razmišljanje!“ rekao sam sam sebi i krenuo. Počeo sam rješavati zadatke i zadaće kako su dolazile, jednu po jednu. Ponekad sam se na nekoj previše zadržao pa zakasnio s drugom, ali red je red. Znao sam da učiteljima neće biti drago što kasnim, ali nisam mogao bolje. Prihvatio sam situaciju u kojoj se nalazim i odlučio biti najbolji što mogu. Sve je to u početku bilo previše za mene. Ma i sad je, neću lagati, ali dajem sve od sebe i trudim se. Ponekad se pitam je li i drugima teško ili su se bolje snašli.

Razmišljam o prijateljima, nedostaju mi. Razmišljam i o profesorima. Vide li da se trudim?

Moja mama uvijek kaže da u svakom zlu ima nešto dobro pa sam siguran da je i ovo jedno takvo zlo iz kojeg će ispasti ipak nešto dobro. Uostalom, već sam i ja postao odgovorniji prema zadatcima, pa se i to može računati pod dobro.

Shvatio sam da mi nedostaje vožnja autobusom u školu, a to je donedavno bilo nešto što mi je bilo normalno i čemu nisam davao baš neku važnost. Počeo sam cijeniti male i velike stvari i znam da ništa više neću shvaćati olako. Eto, i to sam naučio, pa neka i to bude nešto dobro u ovome zlu.

Marin Hezonja, 7.b