Protekla godina za nama bila je sve samo ne tipična u nizu. Bila je prije svega čudna, neobična, nezamisliva, ali i ključna. Ključna za sve segmente života koji nas okružuje. Nitko od nas nije mogao ni zamisliti da nam jedan od najvećih Božjih darova netko može kontrolirati, određivati, pa i u krajnjim slučajevima, ukinuti. Slobodu.
No koliko god nam sloboda fizički bila sputana, okrenula nas je drugim oblicima slobode. Slobodi uma, izražavanja, kreativnosti... Došli smo do zaključka da kada se zatvore vrata, uvijek ostaje odškrinut prozor. Prozor u beskraj mogućnosti kako i dalje „normalno“ funkcionirati. Prikovala nas je i uz domove. Kao da nas silom želi vratiti k onima od kojih i potječemo, da konačno i njih uključimo u svoju svakodnevicu. Otkrijemo njihovu vrijednost. Paradoksalno. Zar ne?
Živimo brzo, to je činjenica. Toliko brzo da tempo i konstantno ubrzanje života ne možemo ni pratiti….a onda te drugi, drugo uspori. Na način na koji nisi mogao ni u snovima sanjati.Što tada čovjeku preostaje? Prilagoditi se? Zamisliti se? To je sada nešto što vrijedi za svakog od nas ponaosob. No jedno nam je svima isto. Želimo biti sretni. Barem kao i prije, jer smo shvatili da nas sitnice, kao što je ispijanje kave na terasi kafića obasjanog suncem čini sretnima. Da je druženje u školi i fizički susret s prijateljem, kolegom, ona komunikacija koju želimo.
Često pitanje bilo je „Želi li nam na ovaj način i Bog nešto poručiti?“. Pa… ako smo Mu se spremni otvoriti i osluhnuti, odgovori se već sami nameću, sugeriraju. Sve ono što smo do jučer uzimali zdravo za gotovo, postaje sada naša najveća vrijednost. Zavirili smo svi u nutrinu naše duše i otkrili što nam je u životu važno. Sigurna sam da kod nikoga od nas to nema opipljive vrijednosti. Dok ima, neprocjenjivu. Što s druge strane Bog želi od nas? Pa i taj se odgovor sugerira sam od sebe. Učinimo ono što je i Krist učinio. Postanimo čovjekom. Prema Bogu, sebi i drugima.
SRETAN USKRS!