"Tužno je sjećanje na grad u kojem su urezana imena Vukovaraca, njihovo sjećanje na gradske izloge, u kojima su se divili vlastitim radostima, kino u kojem su gledali najtužniji film. Kao što je grad razoren u Domovinskom ratu, tako je razorena i njihova prošlost. Kako se on mora graditi, tako je i oni moraju ponovo izgraditi."  O tome je u ratnim danima pisao ratni izvjestitelj iz Vukovara, Siniša Glavašević.  

A grad, na utoku rijeke Vuke u Dunav, danas obnovljen, nad kojim leti bijela golubica mira, to smo mi. Vukovar je glavno središte Vukovarsko-Srijemske županije. Bio je u potpunosti srušen bombama i projektilima neprijateljske vojske. U obrani grada puno je branitelja poginulo, ali ne uzalud. U vukovarskoj bolnici liječili su se ranjenici. Ravnateljica bolnice Vesna Bosanac pisala je Europskoj uniji u svom pozivu za pomoć jer je stanje u bolnici bilo vrlo teško, nedostajalo je lijekova, sanitetske opreme i hrane. Osamnaestog studenog 1991., kad je u grad ušla neprijateljska vojska, ranjenici i branitelji odvedeni su na Ovčaru odakle se nikad nisu vratili.

Budući da smo branili svoju domovinu i odnosili se prema civilima i ranjenicima neprijateljske vojske prema pravilima Ženevske konvencije tijekom Oluje, naši su generali oslobođeni optužbi i danas su slobodni. Zajedno s nama obnovili su sjećanje na Vukovar u slobodnoj domovini Hrvatskoj.

                                                                               Piše: Vjekoslav Fučkan, 5.a