Devedeset sedam posto vode na svijetu je slana morska voda koja se ne koristi za piće. Do većine slatke vode teško se dolazi jer je pod zemljom ili u ledenim brjegovima. Dostupno je samo nešto više od dva posto slatke vode što je dovoljno za naše potrebe. Ujedinjeni narodi proglasili su razdoblje od 2005. do 2015. međunarodnim desetljećem čiji je cilj osigurati zdravu vodu za život.

Više od milijarde ljudi još nema pristup dezinficiranoj vodi. Svjetska zdravstvena organizacija odredila je propise za kakvoću vode na temelju fizičko-kemijskih i bioloških analiza kojih se pridržava i Hrvatska. Na kakvoću vode utječe i smještaj industrije, prometnica te odlaganje otpada. Zahvaljujući razvijenoj mreži tekućica, najveće zalihe pitke vode ima Rusija, SAD, Brazil i Indonezija.

U zemljama Trećeg svijeta, primjerice u Africi, ljudi nemaju dovoljno pitke vode ili je ona zaražena. Nestašicu vode uzrokuje nejednaka rasprostranjenost i onečišćenje njenih izvora. Danas su slatke vode ugrožene zbog prevelike potrošnje, nepravilnog odnosa prema industrijskim i otpadnim vodama, prevelike uporabe pesticida, prekomjerne sječe i krčenja šuma te zahvata u tokove rijeka. Stoga su održani međunarodni skupovi za zaštitu slatkih voda u Brazilu 1992. i Japanu 2003. godine.

U Republici Hrvatskoj 1992. donesena je Deklaracija o zaštiti okoliša i izvora pitke vode za život. Najveći izvori čiste vode u našoj domovini kriju se u krškim rijekama ponornicama poput Gacke i Like. Pozivajući se na Konvenciju o pravima djeteta, svakom djetetu na svijetu treba omogućiti pitku vodu što je i pravo čovjeka prema Konvenciji o temeljnim pravima čovjeka.

Piše: Nada Slišković