Rano u jutro nešto nemirno u meni kao da mi hoće nešto reći. Probudi me svjež miris voća, te lagan i tih šapat u mom uhu: „Budi se, zakasnit ćeš na moj prvi dan!“  Istog trena shvatim da je jesen.

Ustanem, pogledam kroz prozor i zabljesne me u oči lagano sunce koje bježi pred gomilom oblačića kako ga ne bi smočili dok umivaju travu jesenskom kišom. Puše lagani vjetrić i miluje mi lice, dok mi jesenske čarolije obuzimaju um.

Jesen! Ne mogu prestati misliti na to čarobno godišnje doba, na svježinu koju nosi u zraku. Nadam se da ću jednog dana biti tako romantična kao tiho jesensko doba uspomena.

Ivana Gregurić, 8.a