2013-04-26 18:42:00

Dan planeta Zemlje

Ljudi remete i uništavaju prirodu

Ja sam riba Marko. Upravo sam se vratio iz toplih voda u svoje staro jezero. Kada sam došao, nije bilo mojih prijatelja. Raspitao sam se i dobio odgovore, a svi su glasili ovako: „Čudovišta, čudovišta!“ Pitao sam se: „Kakva čudovišta?“ Još malo sam razmišljao, a onda zaključio: „Ljudi.“ Znao sam da su to bili ribari ili ljudi koji zagađuju vode i prirodu. Nisam ništa mogao, kao ni jedna druga riba u moru. Ništa nisam mogao...

Dok sam plivao, vidio sam neki veliki čamac kako plovi jezerom, a iza njega ostajale su mrlje benzina. Pred mojim je očima umiralo mnogo riba, mnogo biljnog i životinjskog svijeta. Tada sam se sjetio svojih prijatelja. Nisam više mogao mirno sjediti i ništa ne činiti. Lupio sam perajom po stolu i krenuo zaustaviti to zlo. Nismo mogli puno učiniti, ali taj je dan nastala udruga „Zaštitimo vode“. Svaki smo se dan trudili zaštititi prirodu koja nas okružuje. Na kraju, uspjeli smo.

Naučio sam da ljudi uništavaju biljni i životinjski svijet, a da često toga nisu ni svjesni. Zato smo im slali poruke, a sve su sadržavale istu misao: Zaštitimo prirodu, biljni i životinjski svijet, ona to sama ne može učiniti.

Marko Posavec, 5.b

Riba u rijeci

Da vam se predstavim: ja sam riječna riba. Već dulje vrijeme živim u ovoj rijeci. Prije nekoliko mjeseci doplivala sam do najšireg dijela rijeke. Tu sam ostala jer mi se na tom mjestu voda činila najbistrijom i najčišćom. Moram vam priznati da sam tijekom plivanja ovamo vidjela dvije ribe koje se bore za svoj opstanak. Neobični događaji remete mir u našem vodenom svijetu. Jedna starija riba ispričala mi je kako je često gledala ružnu i crnu tekućinu koja je zagađivala rijeku. Jedva je izvukla živu glavu. I ja sam neki dan ugledala neke ljude kako bacaju otpad u rijeku. Bilo je tu stakla, plastike, starog motornog ulja i guma. Nadam se da će ljudi shvatiti da bacanjem smeća u vodu ne zagađuju samo prirodu i životinje nego i sami sebe. Također, nadam se da će shvatiti da ne mogu živjeti bez mirisa cvijeća, cvrkuta ptica i žubora rijeka i potoka.

Chiara Arbau, 5.b

Dora iz ribnjaka

Dobar dan! Ja se zovem Dora. Živim u ribnjaku. Prije sam bila jako sretna što tu živim, no sve se promijenilo i danas sam jako nesretna. Ovdje sam živjela sa svojom obitelji, ali njih više nema. Mama i tata umrli su zbog velike količine otpada u ribnjaku, a moja braća i sestre umrli su tako da su ih oni zli ljudi upecali i pojeli. I sada sam ostala bez ikoga. Ne volim ovo mjesto, a i ne razumijem ljude. Kako mogu biti tako zli prema ribama i ostalim živim bićima na ovom planetu. Ovo mjesto je strašno! Ovdje je prije živjelo mnogo riba, a sada ih više nema. Prije nekoliko mjeseci svi smo se družili, čak smo imali i park namijenjen djeci. Međutim, više ni njega nema. Otpad je nešto što uništava moj život i učinio me nesretnom. I danas kada o tome nekome pričam, rastužim se i rasplačem jer se sjetim svoje obitelji i prijatelja... kojih više nema.

Ivona Jurkovac, 5.b

Nezadovoljna ribica

Ne volim kada ljudi bacaju smeđe i otpad u vodu jer to smeta meni, mojim prijateljima i svim ostalim ribicama i drugim bićima u rijeci. Ne volim, također, kada ljudi i djeca idu u ribolov zato što su već puno mojih prijatelja upecali, a upecali su i moju mamu. I onda sam bio ljut i tužan cijelu godinu. Tada smo se odlučili osvetiti i nismo htjeli ići na udicu!

Uskoro, sve se poboljšalo jer su ljudi prestali dolaziti na naše jezero. Naime, u blizini su napravili puno veće jezero u kojem ima više ribe pa su nas, na sreću, ostavili na miru.

Gabriel Gabršek, 5.b

Ah, ta lijepa vremena

Ta lijepa vremena bila su kada još nije bilo turista, nemarnih ljudi i onog smeća u mom jezeru. Tada sam još mogao razgovarati s Matijom, svojim prijateljem – čovjekom. Sve je počelo kada je moje jezero proglašeno najčišćim jezerom na svijetu. To je privuklo turiste koji su odmah bezbrižno počeli bacati smeće u moj dom. Tada sam izgubio dar govora. Za dva tjedna više nitko nije htio ni pogledati jezero, a ni prići mu. Ti ljudi uništili su mi dom, a nisu nadoknadili štetu. Ako ovako nastave, priroda će im se sama osvetiti. Davat će ljudima sve manje, a na kraju – ništa.

Marko Gongola, 5.b

DAN PLANETA ZEMLJE

O Danu planeta Zemlje nemamo puno za reći, osim što bi bilo poželjno da se čovjek malo zabrine za svoj planet.

Na Dan planeta Zemlje ljudi bi mogli voziti bicikle, a ne automobile. Tako bi manje zagađivali zrak i trošili puno manje prirodnog bogatstva. Mogli bi saditi šume, zato što ih sve više nestaje u drvnoj industriji i tvornicama papira. Čovjek se polako počeo odvajati od prirode pojavom računala, tableta, smartphonea…

Sve to pridonosi otuđenju čovjeka jer sve manje boravi u krajoliku, a više za računalom jer ih na to upućuje način života, radni zadaci i brza komunikacija s poslovnim ljudima i prijateljima. To im omogućuje tehnologija  21. stoljeća.

Sigurno mnogi misle kako im stalno netko prigovara da previše zagađuju, ali to ne govore da zašite samo sebe, već i prirodu, jer priroda je naša majka, zar ne?

PROLJETNI KRAJOLIK

Pčele se bude,

Drveće lista,

S izvora teče voda čista.

Svijet je pobjegao od bijelog kista,

A od zime više ništa.

 

Vjekoslav Fučkan, 5.a


Osnovna škola Ksavera Šandora Đalskog Donja Zelina