SREĆA

Bok! Ja sam Srećko Srečić. Živim u osmijehu svakog djeteta.

Kad su djeca sretna i ja sam sretan. Ljudi su prema meni dobri, a ja im zauzvrat šaljem sreću. Sjećam se puta u Afriku. Tamo je bilo puno tužne i gladne djece, no ja sam ih nasmijao. Sretan sam kad vidim nasmijana i sretna lica djece i odraslih osoba. Tužan sam kad ljudi nisu sretni.

Želim da svi ljudi budu sretni i da se bar trideset puta na dan nasmiju.

Darko Forgač, 4.a

SREĆA

Ja sam Srećko Srečević. Živim u zvijezdi Danici.

S neba imam pogled na svu nesretnu djecu. Kad se spusti noć, ja krećem na svoj posao usrećivanja djece. Ljudi misle da ne postojim i nije ih briga za mene. Ja se zbog toga ne ljutim. Volim biti dobar s ljudima, jer je to moj posao. Sretan sam kad mogu širiti radost i veselje, a tužan kada dođe dan, jer se moram vratiti u svoju zvijezdu.

Želim da ljudi jednoga dana shvate da postojim.

Fran Lisičak, 4.a

SREĆA

Bok! Ja sam sreća i zovem se Srećka. Živim u Srećogradu u Ulici sreće dvadeset i dva.

Osjećam se radosno i sretno. Ljudi me nekada iskorištavaju, ali inače su dobri prema meni. Jednog dana sam prolazila kroz Ulicu srećak i srela djevojčicu koja je sjedila na pločniku i tugovala. Pitala sam je zašto je žalosna, a ona mi je odgovorila: ja nemam sreće, nitko se ne želi družiti sa mnom. Rekla sam: ja ću ti dati sreću, pa će se svi družiti s tobom. Nakon tjedan dana, opet sam srela tu istu djevojčicu. Ona mi je zahvaljivala i rekla da joj se želja ispunila. I tako sam pomogla toj djevojčici. Vesela sam kada pomažem drugima, a tužna sam kada me ljudi iskorištavaju. Želim da me ljudi poštuju i da me ne iskorištavaju. Drago mi je što sam sreća koja može usrećivati druge.

Larisa Čoh, 4.a

SREĆA

Bok, ja sam Srećica Zećica. Tako me zovu jer živim u srcu jednoga malenog zečeka.

On je crno-bijeli. Zove se Gudi. Ima jaaako dugačke uši. Uglavnom, osjećam se korisno jer uvijek pomažem Gudiju. Ljudi me ne mogu vidjeti, jer kada bi me ugledali, vjerojatno bi bili još pohlepniji nego do sada. Stalno bi me tražili i iskorištavali bez razloga. Voljela bih da ljudi ne budu toliko pohlepni. Zato ostajem s Gudijem i ostalim zečevima. Tu se osjećam sigurno.

Marija Ćosić, 4.a