Svakog se ljeta skitam  po obali Jadranskog mora. Kao u polusnu koračam opijena mirisima mediteranskih biljaka.

Hipnotizirajući zvuci kovitlanja vjetra koji vodi valove…Osjećaj spokoja dok mi kapljice mora umivaju lice. To su čari mojih skitnja. Vrući pijesak i sunce koje grije užegli asfalt. Desetak kupača koji plivaju i rone u morskim dubinama.

Ponekad se sa psom popnem na planinu punu veličanstvenih, moćnih, bijelih stijena i sat vremena uživam u suncu i krajoliku, u pogledu. Ja se skitam tamo gdje mi je najljepše, najmirnije…Tamo gdje se mogu odmoriti.

Oduvijek sam imala potrebu skitati se, suočiti se s novim izazovima, pustolovinama.

Postoje ljudi koji se ne žele suočiti s novim stvarima u životu, no puno je bolje imati hrabrosti i odlučiti se na rizik. Promjene ne moraju biti teške. Skitanjem se opuštamo od stresa i ljutnje koje donosi život.

Anđela Karamatić, 8.b