Ja sam Rudolf. Imam vrlo važnu ulogu. Predvodim sanjke Djeda Božićnjaka. Ja i ostali sobovi volimo taj posao i pripremamo se godinama za njega. Sutra je taj veliki dan. Bojim se jer sam najmlađi član ovdje. Djed Božićnjak me ohrabruje jer zna da sam jedino ja njegov spas jer putujemo po mraku, a moj mali nos obasjava put. Idem sada spavati jer moram biti odmoran za taj veliki dan.

Ah, jutro je! Jako se bojim, ovo je prvi put da ću predvoditi sanjke Djeda Božićnjaka. Danas sve mora biti kako treba. Razmišljam što će biti ako ne uspijem, što će se dogoditi ako mi se nosić smrzne. Sav se tresem. Evo djeda! Sakrio sam se iza najvećeg soba. Ne znam što da radim. Djed je rekao:„Idemo Rudolfe! To je samo probni let i ako se nešto dogodi ništa nećemo uništiti. Sve će biti u redu.” Ja sam se samo nasmiješio i rekao:„Nadam se.”

Krenuli smo. S prvim koracima osjetio sam strah, ali kasnije sam se oslobodio. Pogledao sam iza sebe i vidio ostale sobove kako gledaju u mene i pažljivo prate svaki moj potez. Malo sam se uspaničio zbog toga. Ispred nas sam vidio jedan veliki sivi oblak. Ušao sam u njega polako i moj nos je zasjao da nam osvijetli put. Odjednom je udarila munja u naše sanjke!

Osvrnuo sam se i vidio kako djed pada. Pregrizao sam   remen   koji me spajao sa saonicama i rekao sobovima da ostanu na mjestu. Sjurio sam prema djedu i uhvatio ga nekoliko metara iznad zemlje. Vratio sam ga u saonice i odveo ih natrag kući. Postao sam junakom dana. Uvečer smo djed, ostali sobovi i ja podijelili poklone svoj djeci svijeta. Shvatio sam da me strah sputavao na mom putu do uspjeha.

Laura  Markešić, 7.b