Jutro je. Budi me zvuk budilice. Dižem se sa smiješkom od uha do uha. Majka mi prilazi i čestita mi rođendan. Spremam se, uzimam kofer, sjedam u auto i idem pred školu gdje me čeka bus kojim idem na maturalac. Tamo me dočekala hrpa prijatelja koja je pojurila prema meni s čestitkama. Sjela sam u bus, razrednici sam dala čokoladu i cijelom busu podijelila bombone. Dok sam hodala busom i dijelila bombone, sa svakog sjedala čulo se: „Sretan rođendan!“ Na zadnjem sjedalu sjedili su dečki iz c razreda i svatko od njih uzeo si je punu šaku bombona.

Kada smo stigli u hotel, moja BFF (best friend forever) nešto je mutila. Svaku minutu u sobu je dolazio Tomislav i uvijek je tema bila novac. Nakon sat vremena Jelena mi je rekla da je dobila kaznu trčati s Tomislavom oko šoping-centra u blizini. Gledala sam ju u čudu i pitala se što se to s njom događa. Kada se vratila, otišle smo na večeru. Poslije večere ostali smo u restoranu, a Tomislav je posebno čistio naš stol. Kada sam ga pitala zašto čisti, rekao je: „Sad bum plesal po stolu!“ U čudu sam ga gledala, a kad sam se okrenula, već je torta bila na kolicima ispred mene. Kad sam vidjela tortu, skoro sam se rasplakala, ali sam se suzdržala. Nakon puhanja svjećica po zraku su počeli letjeti baloni. Nakon što sam pojela tortu, otišla sam u svoju sobu i rasplakala se. Sve moje prijateljice smirivale su me, a jedna je rekla: „Megica, mi smo ti to napravili jer smo znali da ne možeš slaviti svoj rođendan doma s obitelji pa smo htjeli da se osjećaš kao kod kuće.“ Kada je razrednica vidjela da plačem, pitala je što je bilo, a moja prijateljica je rekla da su to suze radosnice. Nakon toga otišla sam u disko gdje sam pjevala i plesala.

Taj dan bio mi je najsretniji u životu. Hvala svim mojim prijateljima i profesorima što su mi uljepšali rođendan!

Margareta Dropučić, 7. a