Prošlog ljeta putovala sam na more s bakom i djedom u Primorje, u Rijeku. Kad smo došli, bilo je puno ljudi na plažama, a neki su odlazili. Već je bila večer kad sam se prošetala do plaže. Sunce je zalazilo pa je izgledalo prekrasno na horizontu iza tamnih gora. Žuta boja sunca i plava boja slile su se u narančastu boju. Sunce se vidjelo napola, a školjkice su se zatvorile.  Male ribice uvukle su se u pukotine stijena na dnu mora. Vladala je potpuna tišina. Vratila sam se u naš apartman. Baka je došla i sjela kraj mene. „Eh, kako je lijepo“, šaputala mi je. Zagrlila me i pokrila pokrivačem. „Sunce si ti, a more je tvoja obitelj“, sanjarila je baka. Slušala sam je s posebnim zanimanjem. „Ti se skrivaš, a mi te tražimo. Ti zemlji daješ svjetlost i toplinu. Biljkama omogućuješ rast, a ljudima daruješ veselje. Ti si glavni, naš stvoritelj. Zato je i more tako beskrajno, plavo i šumno, poput vječnosti.“ Kada je završila zadnju rečenicu, počela je plakati pa sam i ja zajedno s njom tješeći je. Suze su nam se prelijevale na obrazima kao morske kapljice. Uskoro smo se vratili kući. To ljeto ostalo mi je zauvijek u sjećanju, u mom srcu.

Melanija Kavić, 6.b