Ono si što slušaš? Ono sam što slušam? Jesam li trula jabuka kao punk pjevači, jesam li neki slatkorječivi Romeo iz pop pjesama? Hmm…

   Ma  nisam! Ja sam samo najobičniji prosječan dječak zaljubljen u glazbu. Ja sam onaj propali pokušaj na talent showovima. Obožavam glazbu, glazba me vodi kroz sve, imam smisla za tekst (za dobru parodiju), znam prepoznati svaki žanr i svaku dobru pjesmu, ali zato ne znam pjevati i plesati. Pjevam kao pas s trnom u šapi, a plešem kao medvjed kojeg su izbole pčele. Postoje neki glazboznalci kojima se čak i svidjelo moje kreštanje, koji su čuli nešto u tom mojem glasu. Ja sam Flo Ridina pjesma, izvana zamršena, ozbiljna i teška, a iznutra lagana, jednostavna i totalno neozbiljna. Znate li tko je Jason Mraz? On vam je jedan poznati rock pjevač čije  pjesme više podsjećaju na pop nego rock glazbu. Pjesme su mu opuštene, razbacane poput legića moga brata. Takav sam i ja, ni u čemu ne vidim problem, sve mogu riješiti, samo trebam opušteno, smirene glave pristupiti problemu.

   Spomenuo sam da sam sličan razbacanim pjesmama. Oni koji me poznaju znaju na što mislim. Nekako se razumijem u sve pomalo, svašta pokušavam, svašta radim, razbacan sam kroz sve žanrove. Neki bi me izjednačili s Big Time Rushevim pjesmama koje su kratke, jasne, izravne i zabavne. Možda neki od profesora ne misle da sam izravan i zabavan, ali kada se maknem od tih mjesta gdje moramo biti službeni, oslobodim se, skinem oklop. Pretvorim se u zabavnu osobu koja voli zezati svoje prijatelje. Ni to nije uvijek lako. Takva osoba se ne bi trebala lako uvrijediti, netko takav treba znati kad je dosta, treba procijeniti što druge vrijeđa,a što mogu podnijeti. Za to je potrebno imati soli u glavi. Baš poput pjesama Big Time Rusha. Takve posebne pjesme ne mogu biti same, njima trebaju prijatelji, ali ne neki koji im okrenu leđa kad zagusti. Trebaju im iskreni prijatelji. Takve se pjesme zavuku čovjeku pod kožu, prirastu srcu. Takve su pjesme obično među najboljima u školi. Prve sakupe petice, osvoje profesore, o njima se priča i nakon škole. Jedna od tih pjesmica obožava matematiku, sipa ju iz rukava, kao i kemiju i fiziku. Takvih pjesama nema puno i mislim da ih se treba cijeniti, a ne pokušati iskoristiti.

   Sve što sam rekao o pjesmama i sebi je istina. Teško mi je bilo pronaći nekoga sličnoga, ali pronašao sam jednu takvu osobu i ne bih je mijenjao ni za što na svijetu. Dakle, zaključak je da sam ja lagana, neozbiljna…ma koga briga, zaključite sami.

Ivan Kramarić, 8. n

(Ovaj rad predložen je za državnu razinu Smotre Lidrano.)