Lijepi jesenski dani potaknuli su u meni želju za kretanjem. Šetala sam prstima po karti Hrvatske, a oni su zaigrali baš u Hrvatskom zagorju. Činilo se da se ondje žele zadržati pa sam im htjela udovoljiti i uputiti se upravo onamo. Ali kamo? Tada je odnekud isplivala slika sata povijesti i hrabrog Matije Gupca koji je htio bolje za hrvatskoga seljaka i zbog toga je pogubljen.  

   I tako sam krenula u Gornju Stubicu, neodoljivi kraj vođe Seljačke bune. Uputila sam se autobusom prema našem glavnom gradu. Vozeći se, promatrala sam ljepotu prigorskoga krajolika. Jesen je obojila zlatnom bojom brežuljke i šume Prigorja. Ljudi užurbano obavljaju jesenske radove. Diveći se ljepoti prirode, brzo sam stigla u Zagreb. I on je okupan toplim jesenskim suncem. Ceste su pune automobila, tramvaji škripeći vijugaju tračnicama. Stigavši u Zagreb, uputila sam se pješice do Glavnog kolodvora i sjela na vlak za Gornju Stubicu. Vožnja vlakom oduševila me. Vagoni su puni putnika, a ja uživam u pogledu kroz prozor. Zlatnožuta polja, brežuljci, vinogradi i voćnjaci ostaju za nama. Za nama je ostala i mirna rijeka Sava koja kao da se ulijenila u ovoj jesenskoj toplini.

   Vlak je stao u Zaprešiću. Vidim lijep gradić pun užurbanih ljudi. Krećem dalje prema Zagorju. Stajemo u Velikom Trgovišću, Zaboku i Oroslavlju. Ljepota prirode kao da se produbljuje. Prolazimo i kroz Stubičke Toplice. Sigurna sam da su pune kupača. Prolazimo kroz Donju Stubicu i stižemo do Gornje. Natpis na ploči ponovno me naveo na razmišljanje o Matiji Gupcu i Seljačkoj buni. Grad se smjestio na obroncima Medvednice. Izišla sam iz vlaka i krenula u razgledavanje grada. Čitala sam mnoge legende o Gupcu i njegovoj buni te sam silno željela vidjeti onu neuništivu Gupčevu lipu koja još uvijek odolijeva prolaznosti. Brzo sam prošla kroz centar grada i pokraj crkve – eno je! Iako ju je načeo zub vremena, ona prkosno stoji poput hrabrih stubičkih seljaka.

   Sjela sam na klupu ispod lipe, a njezina se krošnja uspravila iznad mene i štitila od sunca. Osluškujem ptice i vjetar u granama i čini mi se čujem rasplamsane uzvike i pozive na borbu. A onda vjetra nestane, povuče se nekamo i zavlada svečana tišina. Sretna i ponosna, tiho sam ustala noseći u duši sjećanje na hrabre hrvatske seljake i neprocjenjivo blago povijesti – upornu Gupčevu lipu.

Chiara Arbau

(Ovaj literarni rad predložen je za županijsku razinu Smotre Lidrano.)