Ona se utapala.

I nitko to nije primijetio…

Nitko — osim nje.

Lipanj 2022., Svjetsko prvenstvo u Budimpešti.

Anita Álvarez, američka umjetnička plivačica meksičkog podrijetla, izvodila je savršen nastup.

Ali nakon završetka… Nije izronila na površinu.

Izgubila je svijest.

Njezino je tijelo nakratko plutalo… A onda je počelo tonuti.

Polako. Ravno prema dnu bazena.

Publika nije primijetila ništa.

Ni suci.

Svi su pljeskali.

Ali njezina trenerica, Andrea Fuentes, znala je.

Poznavala ju je.

Svaki njezin pokret, svaki dah.

I u srcu je osjetila da nešto nije u redu.

Nije oklijevala ni sekunde.

Skočila je u vodu. U odjeći. U cipelama.

Zaronila do dna. Obuhvatila ju oko struka.

I iznijela na površinu.

Anita je preživjela…

Jer je postojala jedna osoba koja je vidjela više od drugih.

Koja nije gledala samo očima, nego srcem.

I ta priča ostavlja pitanje koje peče:

Tko te poznaje dovoljno dobro da primijeti da više ne možeš — čak i kad se „smiješiš”?

Tko bi skočio po tebe kad sama više ne možeš izroniti?

Ali još važnije:

Jesi li ti ta osoba za nekoga?

Ili si samo dio gomile koja plješće… A ne vidi da netko pokraj tebe tone?

U životu nije dovoljno gledati. Treba vidjeti. Osjetiti. I djelovati.

Jer ponekad je najveći čin ljubavi…

Baciti se po nekoga dok cijeli svijet samo promatra.

(Nepoznat autor)