Na Dušni dan nekako je i nebo bliže, proplaču ljudi i proplače kišno nebo. 

To je dan kad srca postanu mekana, kada se ljudi sjećaju i kada se pokušavaju spojiti s iskonskim dobrom u sebi, s ljubavlju i povjerenjem djetinjstva, s onim što prelazi prag smrti, jer je neuništivo, nije podložno razaranju. 

Grobovi su znak svijeta neba usred svijeta zemlje. 

Svijet nevidljiv usred našeg vidljivog. Spaja nas nevidljiva, a opet opipljiva ljubav. 

Ovo je dan velikih poruka, razgovora između neba i zemlje, između nas i naših dragih pokojnika, između onih koji su za nas poginuli i darovali nam ovu zemlju, i nas koji uživamo njihove blagodati, ono što su oni sačuvali iz ljubavi za nas. 

Neka im je vječni…

(T.I.)