Danas je nezamislivo živjeti bez pristupa internetu. U virtualnom svijetu boravimo svaki dan, a najčešće mu pristupamo pomoću pametnog telefona. Svaki put kada posjetimo neku mrežnu stranicu, prijavljujemo se na e-mail svojim osobnim podacima, pišemo i šaljemo poruke, postavljamo komentare, “lajkove” i slično, ostavljamo tragove. Sva živa bića ostavljaju tragove u stvarnom svijetu, npr. otiske stopala ili otiske prstiju. U virtualnom svijetu tragove nazivamo digitalnim tragovima. Proučavajući nečije digitalne tragove, stječemo dojam o toj osobi. Svaki korisnik virtualnog svijeta ima svoj digitalni ugled. Imamo ga i u stvarnom svijetu! Jednako kao što pazimo kako se ponašamo u stvarnom svijetu, tako bi trebali paziti i na mreži. Sve što je jednom objavljeno na mreži, tamo zauvijek i ostaje. Nikada ne možemo biti sigurni je li netko već preuzeo fotografiju, video, proslijedio poruku ili izradio “print screen”. Sve što podijelimo na mreži mogu vidjeti svi korisnici. Internet je sveprisutan. Od učenja i zabave do, na žalost, neprimjerenih sadržaja i elektroničkog nasilja.

Učenici šestih razreda govorili su o svemu navedenom na nastavi informatike. Spoznali su važnost digitalnih tragova odnosno digitalnog ugleda. Naučili su da im internet daje privid anonimnosti, a to u stvarnosti nije tako. Zaključili su da uvijek trebaju razmisliti jesu li njihovi postupci na mreži ispravni. Otkrivaju li previše toga o sebi? Tko to može pročitati ili vidjeti? Upoznali su Netiquette odnosno pravila lijepog ponašanja na mreži. Osvijestili su težinu elektroničkog nasilja i moguće psihičke posljedice koje ostaju duboko ukorijenjene u žrtvi. Analizirali su i odabirali preventivne načine djelovanja za konkretne primjere elektroničkog nasilja. Tom su prigodom, na kraju, izradili majice s porukom, porukom kojom su na vlastit kreativan način prikazali svoje znanje odnosno mišljenje o borbi protiv elektroničkog nasilja.

S iskrenom željom da učenicima ovo ne ostane još samo jedna usputna tema o kojoj se nekad govorilo, i dalje ću im pričati, pisati, crtati i učiti ih, u krug, vrtjeti se poput perilice rublja. I dobrim i lošim primjerima, znanjem i životnim iskustvom, iskustvom učenika koji su se, na žalost, našli u iznimno neugodnim situacijama elektroničkog nasilja, dati ću sve od sebe da ih osvijestim o neugodnosti i težini elektroničkog nasilja i psihičkih posljedica žrtve, negativnog digitalnog ugleda te utjecaju istog na život svih sudionika. Potreba da moji učenici budu pošteni, pristojni, da se ne vrijeđaju međusobno, da pričekaju i promisle prije brzoplete reakcije i/ili javne objave na mreži te da, u konačnici, zadrže zdrav um su ono što me motivira da moj rad na ovu temu nikad ne prestane. U nadi da će njihove majice ipak ostati bijele, svima šaljem veliki pozdrav iz informatičke učionice!