Večeras iznad Dunava koji nebo ljubi,
stoje oni.
Svi.
Čisti kao snijeg, osmijeha širokog poput ravnice – gledaju.
Djecu svoju. I djecu djece svoje.
Svi.
Klinci 90-ih. Braća. Sinovi.
Iznad Neba što se plavi nad tim Gradom kojem Ime dobro znaš, slušaju korake.
Promatraju sad već odrasle ljude koji tada, kad su oni morali poći, još ni prve korake nisu napravili.
Vide Vodotoranj kako prkosi vremenu i klupe u parku s imenima iz njihovoga djetinjstva.
Oni.
Tako obični klinci.
Dječaci koji su te zime zauvijek zaspali,
da bi se mi probudili. I hodali danas.
Vidiš li ih, reci mi?
Tekst: I.K
Slika: E.V.

