Dani kad hodamo između grobova i sjećanja.
Kad nas zemlja podsjeća koliko smo mali,
a nebo koliko smo sveti.

Na ovaj svijet došao si gol
bez ičega osim daha i duše.
I otići ćeš isto tako
bez ičega, osim onoga što si bio u nutrini.

Bez novca.
Bez slave.
Bez imena u kamenu.

Sve što si držao, ispasti će ti iz ruku.
Sve što si gradio, ostat će drugima.
Ali ono što si volio
ostat će kao svjetlost tvojega postojanja.

Na početku te netko okupao i zagrlio.
Na kraju će opet netko tiho oprati tvoje tijelo
s poštovanjem prema prolaznosti.

I sve će opet biti jednostavno.
Kao na početku.

Pa čemu ponos koji ne grije?
Čemu zavist koja izjeda?
Čemu mržnja koja truje?

Vrijeme koje nam je dano nije slučajno.
To je poziv da naučimo biti Ljudi.

Zato, dok još dišeš živi srcem.
Ne gomilaj stvari, gomilaj osmijehe.
Ne skupljaj ogorčenje, skupljaj mir.

Jer kad sve utihne,
neće te pitati što si imao
nego koga si dotakao ljubavlju.

(I.V.)