Ovog četvrtka, 28. 11. 2024. učenici osmih razreda s nestrpljenjem su dočekali susret s autoricom knjige „Trči, ne čekaj me“ koju su čitali za lektiru. Posjet je dio projekta uz Svjetski dan tolerancije koji obilježavamo u studenome svake godine. Spisateljica Bojana Meandžija već je po treći put posjetila našu školu i ispričala nam događaje iz Domovinskog rata koji su obilježili njezine godine odrastanja. U pričanju spomenula je sadržaje koje možemo pročitati i u samoj njezinoj knjizi, ali i neke koji tek čekaju da ih se možda jednom objavi u novom književnom djelu. Rat je proživjela u rodnom Karlovcu, a pamti ne samo njegov početak već i kraj. Svoje izlaganje popratila je zvučnim zapisom sirene koja je oglasila kraj rata, što se učenika i svih nazočnih osobito dojmilo.

Nakon izlaganja učenici su postavljali pitanja koja su pripremili zajedno sa svojim plakatima o knjizi „Trči, ne čekaj me“ i saznali brojne zanimljivosti kako iz Bojanina života i djetinjstva, tako i iz vremena Domovinskog rata, vremena kad nije bilo ni interneta ni mobitela…

Za kraj učenici su pročitali autorici svoja pisma, komentare i osvrte te joj zaželjeli još puno ispisanih stranica posvećenih djeci.

Za sve koji žele upoznati našu autoricu donosimo nekoliko citata iz knjige „Trči, ne čekaj me“. Neka one budu poticaj da i vi pročitate ovaj roman.

„Ujutro se probudi nasmijana i budi zahvalna što si ugledala novi dan. Tako živi…“

„Osjećam tako nešto teško, nešto olovno teško u svim tim mislima i pokretima, u pričama, razgovorima, glasovima, kretnjama.

Nešto se zaista promijenilo i događalo, a ja nikako ne uspijevam odgonetnuti što!“

„Srce mi lupa jače no ikad, no ne pomičem se!“

„Kako mi sve izgleda žalosno i jadno. Stare dane moraš provoditi u podrumu gdje si cijeli život držao krumpire.“

„Sjedim u kadi u mraku, u robi, bez vode i razmišljam je li i njezino svjetlo prejako kako nas netko ne bi vidio!“

„Tek sada pali se moja crvena lampica. Možda sutra ni neće biti škole. U jednu sam ruku sretna, a u drugu prestrašena…“

„Moji prijatelji i ja bili smo slični lopti, vrtjeli smo se i skakutali, pa čak i u snovima.“

„Čudan je taj život. Krećemo na put bez sidra i bez jedra.“

„Prošlo je toliko lijepo-tužnih trenutaka, sve je bilo kako nismo željeli…“

„Obitelj je najtopliji pokrivač kad je najhladnije.“

Zahvaljujemo autorici Bojani Meandžija na dolasku u našu školu i želimo joj još mnogo književnih susreta i još više čitatelja.

Pripremila: Lidija Vešligaj, prof.