Gledam jučer na TV-u prijenos i zamijetim jednu sitnicu. Sa strane odvojeno od mase, stoji jedna mala žena. Gotovo neprimjetna.
Stoji i moli skrušeno.
Van protokola, van plana.
I shvaćam ovo.
Prijateljstvo ne poznaje protokol.
Ne poznaje formalnost niti službu.
Ni titule ne poznaje.
Ni veličine, ni diplome, ni statuse.
Prijateljstvo jednostavno voli.
Osobu. I vidi je sasvim običnu.
I moli za tu osobu.
Baš poput ove časne sestre.
Bio on poštar, liječnik ili sveti Otac.
On je za nju samo Jorge.
Njen prijatelj iz djetinjstva.
Samo Jorge Mario s kojim se ona, van protokola, službi i počasti,
u svojoj malenosti oprostila.
Srcem i molitvom.
Ostavivši nama primjer prijateljstva u jednoj sasvim običnoj, a toliko ogromnoj gesti. (I.K.)