Radim u školi kao učitelj već dvadeset i drugu godinu.

I jučer sam, čini mi se, doživio jedan od najdirljivijih dana u svom životu.

Isprobao sam novu metodu koju sam nazvao „Vježba s prtljagom“.

Pitao sam djecu što, po njihovom mišljenju, znači imati „prtljagu“.

Od svih odgovora, jedan me najviše dirnuo:

„To je bol koju nosiš na ramenima. Nešto što te pritišće, iako se to ne vidi.“

Zatim sam djeci dao listove papira i rekao:

„Napišite što vas boli.

Što vam leži kao teret na srcu.

Što vas čini usamljenima.

Nije potreban potpis — samo istina.“

Kad su završili, zamolio sam ih da zgužvaju papir i bace ga na drugu stranu učionice.

Zatim je svatko uzeo nasumičan listić i redom smo naglas čitali ono što je bilo napisano.

Nakon svakog čitanja pitao sam:

„Tko je to napisao?

Ako želiš — možeš ustati i podijeliti s nama.“

I tada sam vidio nešto što nikada neću zaboraviti.

Prave, bolne riječi —

poput kamenčića bačenih u mirno jezero — širile su se krugovima tišine.

Riječi o roditeljima, iseljavanju, problemima, prijetnji rata, nepravdama, gubicima, bolestima…

Jedan dječak napisao je o svom hrčku koji je umro jer je bio previše debeo.

Smijali smo se kroz suze. I to je isto bilo potrebno.

Učenici koji su čitali, bili su dirnuti — jer izgovoriti tuđu bol, i to boli.

Oni koji su pronašli snagu da kažu: „To sam ja“, govorili su to kroz suze, tihim, ali iskrenim glasom.

Bio je to emocionalno težak dan.

Ali znam sigurno: nakon njega će ta djeca malo manje osuđivati, malo više voljeti i mrvicu brže opraštati.

Od danas, na vratima učionice visi torba.

Naš simbol.

Mjesto gdje se prije sata može ostaviti vlastita „prtljaga“.

Jer nitko ovdje nije sam.

Jer smo zajedno.

Jer brinemo jedni za druge.

I svakoga dana s ponosom kažem:

imam čast biti njihov učitelj. 

(Nepoznat autor)