Sjedamo za stol i prigovaramo juhi.

Ta ista juha bila bi čudo za nekoga tko je gladan.

Ali mi nismo gladni.

Mi smo izbirljivi.

Vraćamo se u prazan stan i proklinjemo samoću.

Taj isti stan bio bi raj za nekoga tko je beskućnik.

Ali mi nismo beskućnici.

Mi smo nezasićeni.

Gledamo se u ogledalo i vidimo nesavršenosti.

To isto tijelo bilo bi čudo za nekoga tko je bolestan.

Ali mi nismo bolesni.

Mi smo slijepi.

Slijepi za ono što imamo.

Gluhi na vlastitu sreću.

Neosjetljivi na svakodnevno čudo postojanja.

Jer uvijek nam se čini

da je sreća negdje drugdje.

Na nekom drugom mjestu.

U nekom drugom životu.

U tuđim rukama.

 

A ona je ovdje.

U tvojem ormaru punom odjeće, a „nemaš što obući“.

U tvojem telefonu punom kontakata, a „nemaš koga nazvati“.

U tvojem danu punom obaveza, a „nemaš vremena“.

Prestani tražiti sreću tamo gdje je nisi izgubio.

Prestani sanjati o tuđem životu.

Prestani vjerovati da bi sve bilo bolje kad bi se samo nešto promijenilo.

Samo otvori oči.

I vidi koliko imaš.

Prije nego ti život pokaže

koliko ti zapravo malo treba.

Otvori oči.

Prije nego bude prekasno.

Jer može se dogoditi

da tvoje „premalo“

nekome znači „sve“.

(Nepoznat autor)