Na Veliki četvrtak Isus je ustanovio Euharistiju i svećenički red. Ali još nešto: oprao je noge svojim učenicima. Taj čin nije samo gesta – to je poziv.

Isus ne dolazi kao kralj s tronom, nego kao sluga s lavorom i ručnikom.

Za nas kršćane, to znači jedno: biti prvi u služenju, zadnji u ponosu.

U ovom danu čujemo poziv: “I vi perite noge jedni drugima.” Ljubav nije riječ – ljubav se saginje, služi, oprašta.

Veliki petak – Ljubav koja ide do kraja

To je dan tišine, posta i razapinjanja.

Dan kada se Crkva ne veseli, ne slavi misu, nego plače pred križem.

Zašto?

Jer to je dan kada je Ljubav raspet – za nas.

I mi kršćani tada stojimo pred križem i pitamo se: Jesmo li svjesni cijene svog spasenja? Ljubavi!!

Ovaj dan nas poziva da zagledamo u vlastiti križ i prestanemo bježati od patnje. Jer Bog ne uklanja bol – On je dijeli s nama.

Velika subota – Ljubav u tišini

Isus je u grobu. Čini se da je sve gotovo.

Ali mi znamo da nije. Velika subota nas uči čekanju. Tišini. Nadi. Jer Bog djeluje i kad šuti. I kad ne vidimo odgovor – uskrsnuće se već rađa.

Za nas kršćane, to je dan kad učimo vjerovati i u mraku.

Što ovo znači za nas?

Velika tri dana nisu samo događaji – oni su poziv srcu.

U četvrtak: da služimo.

U petak: da ljubimo do kraja.

U subotu: da vjerujemo kad ništa ne osjećamo.

Jer samo takva vjera dočeka Uskrs.

I samo tada možeš reći: “Uskrsnuo je! I ja s Njim!

(I.L)