Osnovna škola Ksavera Šandora Đalskog Donja Zelina

Županijski susret LIDRANO 2022. održan je 17. ožujka 2022. u OŠ Đure Deželića u Ivanić Gradu, no ovaj put online.

Ponosni smo što su našu školu predstavljale čak četiri učenice: Lana Grgić (8. N) pojedinačnim scenskim nastupom te Ema Ninković (8. N), Matea Bedenic (8. a) i Dora Alkić (8. a) literarnim radovima.

Još smo ponosniji što su čak dva literarna rada iz naše škole predložena za državnu razinu – rad Eme Ninković (8. N) pod naslovom Oslobođenje, a pod voditeljskom palicom mentorice Diane Brcković te lirska pjesma Mateje Bedenic (8. a) Znatiželjna suseda pod mentorstvom učiteljice Marijane Obad Kopun.

Djevojkama želimo puno sreće te da budu zamijećene i na državnoj razini smotre, a njihove radove možete pročitati u prilogu klikom na OPŠIRNIJE.

Marijana Obad Kopun, prof.

Matea Bedenic, 8. a

                                                            Oslobođenje

„Tko si ti?“ upitala sam plavooku sjenu koja je stajala ispred stražnjih vrata kazališta.

„Mislim, znamo li se od nekud?“ upitah ponovno, ispravljajući se.

„Još ne… Ali ne brini, upoznat ćeš me“, odgovori mi, a njene se plave, krvave oči zatvore.

      Nisam ni stigla pogledati gdje i kako je nestala kada je kiša spojila nebo i zemlju. Kiša je u trenutku ispunila praznine u cestama, natopila majice prolaznika. Natjerala je ljude da nađu zaklon ili izvuku štitove kako bi se zaštitili od bombardiranja nebeske vode. Za nas, koji nismo spremni voditi besmisleni rat, jedino rješenje bilo je plesanje uz lupkanje kiše o tlo. Zaletjela sam se i krenula skakati, vrtjeti se i bacati ruke na sve strane. Pokreti su me malo usporavali u povratku doma, tako da, kada sam se odjednom zaustavila, više nisam mogla pronaći razliku između tmurno plavih zastora koji su prekrili nebeski svod i sive istrošene podloge na kojoj sam stajala. Sve se stapalo u jedno.

     Tada sam odlučila da mi je dosta močenja do kože i potrčala u kuću. Kiša je trajala satima, danima, mjesecima, vjekovima, a jedino o čemu sam ja razmišljala bila je ona jadnica. Sakrivena i zamotana u sjenovite plašteve uspjela je prikriti sve osim svojih uplakanih očiju i smiješka. Bio je to neobičan prizor, kada malo bolje razmislim. Na bjeloočnicama se mogla vidjeti svaka žilica; iz očiju su neprestano padale slane kapljice – suze. Slijevale su se jedna za drugom, gotovo izgledajući kao slap; neprestani, veliki naleti vode i osjećaja tekli su iz izvora. Sličilo je na kišu koja je pala samo malo poslije našeg susreta, no kiša je bila slatka okusa i budila je sreću. Kao da me čula, kiša je krenula ponovno kucati i tjerati me da izađem i otplešem joj još jedan ples. Ohrabrivala me pljeskom i pucketanjem mi davala ritam. Zvala me i ja sam kao poslušni sluga izašla pred Majku Prirodu. Bila sam spremna zaplesati, kada sam shvatila da mi je odjeća odveć promočena. Shvatila sam da  nemam volje za klizanje po mokroj travi, niti za jahanje na hladnom vjetru, ni da sam sretna ovdje izložena svemu.

        Odjednom, crnilo neba propara grom, a umirujuću tišinu prekine vrisak. Mišići su mi se napeli, naježila sam se, a oči su mi ostale nepomične; gledale su u plavooku sjenu…Kada ih preplave emocije, kada se utapaju u moru osjećaja i gube zrak, ljudi počnu vrištati. Oni ne viču iz ljutnje, nego iz boli. Oni znaju kako je to kada se u malim dozama stalno ubrizgava strah. Pa se odvoje od stada da ne povrijede druge svojom eksplozijom, olujom... Pa pogledaju u čisto, nevino nebo i povjere mu se... Pogledaju u nebo i prazne svoju dušu, izbacuju teret. Dopuste da im se nakupi u srcu, kola krvnim žilama i prelazi u pluća gdje se priprema za ispaljivanje kroz dišne puteve. Prepuštaju teret glasnicama koje ga pretvore u glasan, ranjiv vrisak. Vrisak nastaje kao nakupina loših emocija i osjećaja koji su trebali biti hrabro izrečeni ljudima, a nikada nisu. No nakon svega kiša suza i vriskovi poput gromova donose olakšanje i oslobođenje.

Pogledam u lokvu koja se stvorila ispred mene. Vidjela sam savršeno jasno svoje lice u njoj. Moje plave oči sada su bile krvave, a niz obraze su mi se slijevali slapovi kiše i suza.

„Tko si ti?“ Upitala sam se kako sam ovako završila. Kakva je ovo slika mene u jezercu Zemljinih suza?

I tada shvatih da je i plavooka sjena dio mene, razigrane i rasplesane djevojke koja uživa u životu.

Ema Ninković, 8. N