Sveci...
NITKO NE MOŽE REĆI DA NIJE POZVAN.
Divimo se načinu njihova života, njihovoj snazi, hrabrosti, poniznosti, čudesima, pouzdanju u Boga, ljubavi...
A mi?? Mi smo tako slabi, životni križevi nas lome, teško ispravljamo naše mane i pogreške, nedostaje nam strpljenja i ljubavi, tako smo brzi na okidaču osude, a tako spori u opraštanju, razumijevanju i prihvaćanju drugih.
Na prvom padu odustajemo od mogućnosti da s Bogom možemo ustati, mislimo da nas Bog više ne prihvaća, strahujemo...
Pozvani na svetost? Mi, takvi?
Pa što uopće imamo zajedničko s jednim Ivanom Pavlom II., Padrom Pijom, Majkom Terezijom...?
SVECEM SE NE RAĐA, SVECEM SE POSTAJE SVAKI DAN.
I sveci su griješili i sveci su padali, i sveci su osjećali da ih je Bog odbacio i zaboravio. Ali su svakodnevno donosili odluku. DA ĆE BITI BOŽJI.
Da će ljubiti Boga i ljude.
Koliko god koštalo, koliko god boljelo, koliko god izgledalo da nema plodova, kakve god progone i uvrede zbog toga doživljavali.
To je put. Svakodnevna odluka. Nakon pada ustajanje. Sakramenti, molitve, čitanje i razmatranje Božje riječi.
Neodustajanje od povjerenja onda kada nam je najteže, odustajanje od potrebe i očekivanja da možemo biti savršeni i bez mane. Dan po dan. S Bogom. TO JE PUT SVETOSTI. I NITKO NE MOŽE REĆI DA NIJE POZVAN.
