Osnovna škola Ksavera Šandora Đalskog Donja Zelina

Kroz proslavu Velikog četvrtka prate nas tri aspekta: Prizor pranja nogu obilježio je Isusov život te što je On želio prenijeti apostolima pri posljednjoj večeri.

Isus kleči, kako bi nas ljude dotakao na našim ranjivim mjestima i kako bi nam učinio dobro - dotiče naše noge, koje su od zemljane prašine postale prljave i neugledne, izbodene trnjem krivnje i krhotinama zloće.

U Isusu, koji se saginje, saginje se i Bog sam kako bi nas očistio.

Onaj tko može dopustiti da se takva ljubav duboko usadi u njegovo srce osjeća poticaj da tu ljubav širi i dalje.

Zajedničko blagovanje Židovima je predstavljalo prihvaćanje drugoga, sjedinjenje s njime… Ako s nekim blagujem, jedem isti kruh i pijem iz iste čaše, onda ne mogu imati ništa protiv njega.

Isus se služi tom simbolikom i odlazi s njom korak dalje, na način da sam sebe daje kroz kruh i vino.

Kao što kruh postaje jedno s onim tko ga blaguje i kao što vino posve prožima onoga tko ga pije, tako se Isus sjedinjuje s nama u Euharistiji.

Kroz posljednju večeru na poseban način slavimo i ostavštinu Njegove ljubavi. Još jednom uviđamo što je Isus činio tijekom cijelog svog života - podizao ljude, ulijevao im hrabrost, liječio im rane i pokazivao im njihovu nepovredivu čast, pozvao ih natrag u život, onako kako je to Bog za njih zamislio; kroz prispodobe se dohvatio životnih iskustava ljudi i pripovijedao im o Bogu tako da su im se oči otvorile.

U svakoj Euharistiji možemo iznova spoznati taj trag ljubavi.

No Kristova ljubav istodobno predstavlja i poziv da svjesno živimo i razmislimo o tome, koje znakove naše ljubavi i mi možemo ostaviti drugima.

Treći aspekt Velikog četvrtka dolazi do izražaja na Maslinskoj gori.

Bog zahtijeva od Isusa smrt na križu. Usprkos svom strahu i muci Isus se ipak prepušta Božjoj volji.

Prihvaćanje ovdje znači reći Da onome što Bog od nas traži, pomiriti se s vlastitom sudbinom.

Crkva nas na Veliki četvrtak poziva da probdijemo noć s Isusom kako ne bismo podlegli iskušenjima moći i zasljepljenja, već kako bismo se poput Njega odlučili na prihvaćanje Božje volje i time na istinsku nutarnju slobodu.

No u toj borbi ne moramo biti junaci. Poput Isusa, i mi smijemo osjećati strah i usamljenost.

U pogledu na Isusa možemo prihvatiti našu vlastitu usamljenost i strah, čak i onu posljednju usamljenost, u kojoj nas više ne može pratiti nijedan čovjek, ali u kojoj sam Isus već čeka na nas.